Negdje 2000g sam prvi put otišao planinariti i odma' me zarobilo. Da me je barem zarobilo ranije. Ali kako ono kažu, ne treba žaliti za propuštenim, jer bi to ujedno značilo živjeti u prošlosti a od toga naravno nikad koristi. Moj kum Mikac, koji me je i skuvao za prvi planinarski izlet, rekao mi je da u Đakovu postoji i planinarsko društvo i prostorije u kojima se oni okupljaju četvrtkom. Nisam odmah postao član planinarskog društva, mislio sam si u sebi, šta će mi planinarsko društvo? Ali s druge strane, pa čovjek je društveno biće, dobiješ ekipu, nije valjda smisao planinarenja da ideš sam u planinu? U svemu je dobro imati istomišljenike s kojima dijeliš lijepe trenutke a dijeliš bogami i troškove puta, dakle i dobro i zlo.
Nikad neću zaboravit šta mi je rekla mater kad sam prvi put išao na planinarenje:
"Bogati, ja se rodila na planini, proklinjala blago (stoku) što sam čuvala i one koji mi ih dadoše da ih čuvam, a on sad ode u planinu?!? Pa jel ti potriba moj sinko?"
"E pa mama, ne iđem ja ovce čuvat u planinu, to ti je bona hobi. Bit je u putovanju i druženju."
Ajde moj sinko, samo džabe pare trošiš...
Jes vala tako je...
Maločas dobijem poruku od cure: "Jedva čekam pivkana u društvu."
Nasmijao sam se slatko na to. Odma' su mi kroz glavu proletjeli svi razlozi zašto mi je četvrtak već preko 10 godina najvažniji dan u tjednu. To druženje u planinarskom društvu, uz pivu i čips. Ta baljezganja, trkeljanja, ideje, projekcije, priče o proteklim izletima i maštanja o novim, bliskim i dalekim putovanjima... To te kako rekoh zarobi. Jer sanjariti je divno a što smo mi planinari drugo već sanjari? Zarobljavamo se u onim lijepim trenucima koji ostalim, „normalnim“ ljudima, prođu već negdje krajem srednje škole. Jedino druženje i noćenje u prirodi se svede na otići u prirodu jednom godišnje za prvi maj a ubrzo se prestane ići i taj jedan put.
Neki se tu i tamo još neko vrijeme bore, nastoje skupit' staru ekipu za nekakvo druženje u prirodi al' ništa od toga. Život te okupira za tren i prestanu sva ona sjajna druženja u prirodi, uz vatru, roštilj, pokoju pivu i barem malo šetnjice po čistijem zraku, daleko od zadimljenih kafića i kojekakvih špica.
Nikad neću zaboravit kad smo se Toza, Yovo i ja sreli kod Šare prije 8-9 godina i uz pivu se za tren dogovorili i sutra otišli na Durmitor. To možeš samo sa ekipom sanjara iz planinarskog društva, sa ostalima, možeš samo pit i to je njima smisao druženja i života. Nije ni to loše, ali nećeš vidjeti dalje od svog nosa sa naglašenim kapilaricama.
Često sam se u ovih 18 godina uhvatio u nagovaranju ljudi da dođu u društvo, da se učlane u planinare, da planinare, da sanjare, nisam nikog nagovorio. Svako tko je došao, došao je sam. Mišljenja sam da u životu zapravo nikoga ne možete nagovoriti na ništa, bilo da je to pozitivno ili negativno. Za sve se čovjek zapravo odluči sam. I upravo zato, si je svako sam kriv za svoje uspjehe i neuspjehe.
Puno je lijepih druženja u planinarskom društvu prošlo od te 2001 od kad sam se učlanio u PD Đakovo. I usput, kad sam već planinario, osim Hrvatske, obišao sam i neke zemlje koje nemaju tako jeftin i dobar vajkrem ko Mađarska ali nije ih loše proputovati i doživjeti.
Bosna, Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Francuska, Italija, Švicarska, Njemačka, Austrija, Nizozemska, Crna Gora, Grčka, Argentina, Peru, Čile, Tanzanija, Kenija. S obzirom da mi to uopće nije bila potriba i nije tako loše. Obišlo se to prvenstveno zahvaljujući “ I have a dream“ duhu, dobroj ekipi i dragim ljudima koji su mi pomogli. Jer kad si već tako lud da ideš negdje gdje ti nije potriba ić', onda će ti i ostali pomoć', samo da te ne vide.
I često mi glavom prostruji BAŠ to materino pitanje: „Jel ti potriba moj sinko?“
Je mama, potriba mi je. Da mi nije potriba, ne bi se tim ni bavio.
... Jedva čekam četvrtak. Druženje u planinarskom društvu. Jedva čekam novi Šemsov vic. Novi Zijin film sa izleta... Jedva čekam sljedeći izlet i svaki proživljeni trenutak u planini, proveden u dobrom društvu. U društvu u kojem ti ponekad prijatelj u rukama drži uže o kojem ti visi život, a ti se smiješ i ni trenutka ne pomisliš na ništa loše jer si sanjar a u snu se ionako ne može dogoditi ništa loše.
Samo želiš ponekad, na koji dan, pobjeć' od ovog grada. Ne zbog samoga grada, niti zbog ljudi koji čine ovaj grad, nego da bi doživio nešto novo. Da bi osjetio da si živ i da negdje tamo drugdje, vrijeme ne stoji kao u ovom gradu. A možda zapravo i stoji ako netko tamo, baš kao i ovdje, samo tapka u mjestu i čeka da se nešto dogodi.
Posvećeno prijateljima iz planinarskog društva bez kojih bi život bio prilično prazan.
Božica!
Nikad neću zaboravit šta mi je rekla mater kad sam prvi put išao na planinarenje:
"Bogati, ja se rodila na planini, proklinjala blago (stoku) što sam čuvala i one koji mi ih dadoše da ih čuvam, a on sad ode u planinu?!? Pa jel ti potriba moj sinko?"
"E pa mama, ne iđem ja ovce čuvat u planinu, to ti je bona hobi. Bit je u putovanju i druženju."
Ajde moj sinko, samo džabe pare trošiš...
Jes vala tako je...
Maločas dobijem poruku od cure: "Jedva čekam pivkana u društvu."
Nasmijao sam se slatko na to. Odma' su mi kroz glavu proletjeli svi razlozi zašto mi je četvrtak već preko 10 godina najvažniji dan u tjednu. To druženje u planinarskom društvu, uz pivu i čips. Ta baljezganja, trkeljanja, ideje, projekcije, priče o proteklim izletima i maštanja o novim, bliskim i dalekim putovanjima... To te kako rekoh zarobi. Jer sanjariti je divno a što smo mi planinari drugo već sanjari? Zarobljavamo se u onim lijepim trenucima koji ostalim, „normalnim“ ljudima, prođu već negdje krajem srednje škole. Jedino druženje i noćenje u prirodi se svede na otići u prirodu jednom godišnje za prvi maj a ubrzo se prestane ići i taj jedan put.
Neki se tu i tamo još neko vrijeme bore, nastoje skupit' staru ekipu za nekakvo druženje u prirodi al' ništa od toga. Život te okupira za tren i prestanu sva ona sjajna druženja u prirodi, uz vatru, roštilj, pokoju pivu i barem malo šetnjice po čistijem zraku, daleko od zadimljenih kafića i kojekakvih špica.
Nikad neću zaboravit kad smo se Toza, Yovo i ja sreli kod Šare prije 8-9 godina i uz pivu se za tren dogovorili i sutra otišli na Durmitor. To možeš samo sa ekipom sanjara iz planinarskog društva, sa ostalima, možeš samo pit i to je njima smisao druženja i života. Nije ni to loše, ali nećeš vidjeti dalje od svog nosa sa naglašenim kapilaricama.
Često sam se u ovih 18 godina uhvatio u nagovaranju ljudi da dođu u društvo, da se učlane u planinare, da planinare, da sanjare, nisam nikog nagovorio. Svako tko je došao, došao je sam. Mišljenja sam da u životu zapravo nikoga ne možete nagovoriti na ništa, bilo da je to pozitivno ili negativno. Za sve se čovjek zapravo odluči sam. I upravo zato, si je svako sam kriv za svoje uspjehe i neuspjehe.
Puno je lijepih druženja u planinarskom društvu prošlo od te 2001 od kad sam se učlanio u PD Đakovo. I usput, kad sam već planinario, osim Hrvatske, obišao sam i neke zemlje koje nemaju tako jeftin i dobar vajkrem ko Mađarska ali nije ih loše proputovati i doživjeti.
Bosna, Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Francuska, Italija, Švicarska, Njemačka, Austrija, Nizozemska, Crna Gora, Grčka, Argentina, Peru, Čile, Tanzanija, Kenija. S obzirom da mi to uopće nije bila potriba i nije tako loše. Obišlo se to prvenstveno zahvaljujući “ I have a dream“ duhu, dobroj ekipi i dragim ljudima koji su mi pomogli. Jer kad si već tako lud da ideš negdje gdje ti nije potriba ić', onda će ti i ostali pomoć', samo da te ne vide.
I često mi glavom prostruji BAŠ to materino pitanje: „Jel ti potriba moj sinko?“
Je mama, potriba mi je. Da mi nije potriba, ne bi se tim ni bavio.
... Jedva čekam četvrtak. Druženje u planinarskom društvu. Jedva čekam novi Šemsov vic. Novi Zijin film sa izleta... Jedva čekam sljedeći izlet i svaki proživljeni trenutak u planini, proveden u dobrom društvu. U društvu u kojem ti ponekad prijatelj u rukama drži uže o kojem ti visi život, a ti se smiješ i ni trenutka ne pomisliš na ništa loše jer si sanjar a u snu se ionako ne može dogoditi ništa loše.
Samo želiš ponekad, na koji dan, pobjeć' od ovog grada. Ne zbog samoga grada, niti zbog ljudi koji čine ovaj grad, nego da bi doživio nešto novo. Da bi osjetio da si živ i da negdje tamo drugdje, vrijeme ne stoji kao u ovom gradu. A možda zapravo i stoji ako netko tamo, baš kao i ovdje, samo tapka u mjestu i čeka da se nešto dogodi.
Posvećeno prijateljima iz planinarskog društva bez kojih bi život bio prilično prazan.
Božica!
No comments:
Post a Comment