29-30. Listopada 2016
Ovaj prekrasan vikend se morao iskoristiti i otići negdje u duhu one Čorbine pjesme: "Pobeći negde, daleko što dalje, gde ne trebaju pilule za spavanje". I tako ti mi pobjegosmo u Tuzlu. Naš plan za ovaj vikend je bio Čvrsnica i Ljubuša al pošto smo spali na samo mog Pola kojem iskače šina pomalo i na kojem mi je lakše izbrojati dijelove koji rade ispravno od onih drugih, bilo je pametnije otići u Tuzlu a ne u ovaj put u ipak daleko Duvno. Ma bitno da je Bosna pa kud puklo. Moram priznati da sam teško nagovorio Brunu i Lorena da uopće idu u Tuzlu, tj. oni su bili vrlo ustrajni da me nagovore da ipak odemo na Čvrsnicu. Ana je čekala zapeta ko puška da ju pokupimo i da ode negdje bilo gdje a Bariša je bio rezolutan, rekao je da mu se u Tuzlu ne ide. Bariša, ne znaš šta si propustio. Ispo si konj. Uh! Poslije mi je rekao da je čim spustio slušalicu razmišljao o tome da ode u Tuzlu makar i autobusom.
Iskreno, sve što sam prije ovog izleta znao o Tuzli je da tamo nisam nikad bio i da tamo ima planina Konjuh a jedina asocijacija za riječ konjuh za koju sam samo znao, je da postoji prezime Konjuh u Đakovu i da, ima ona Osječka tenisačica i to je sve. Prije polaska sam ukucao Konjuh wiki i na prvoj slici vidjeh nešto šumovito. Uf reko, samo da cijela planina nije šumovita kao naš odšumenevidišdrvoPapuk.
Krenuli smo za Tuzlu oko 13:30h, kad smo pokupili od Anine mame prljavi veš koji joj je njena mama poslala da joj Ana opere jer joj je kaže dosta njenog studiranja i prljavog veša i sad će ona njoj slati veš iz DJ pa da vidi kako je to kad ti dijete stalno studira i ti mu pereš veš. Ništa, mi to utovarismo… Šalim se, pa niste valjda stvarno pomislili da je Anina mama tako osvetoljubiva? Joj, joj! Pa poslala joj je planinarsku opremu koju Ana drži kod kuće, da se ima ušta presvuć i obuć ko prava proleterka, ovaj planinarka.
Stigosmo do Aninog stana za oko 2 sahata a potom odlazimo u malu šetnju Tuzlom i u potragu za mjenjačnicama koje smo pronašli netom poslije zatvaranja, tako da nam je Ana bila Žderićka i minjala nam pare po najboljem kurs(k)u. Taman je nekako i vrijeme prošlo u tom odanju i cuzi pa smo potom ošli na svečanu akademiju, ilitiga proslavu 65 godišnjice PD Tuzla.
Na platnu si nam prikazivali njihovu povijest u slikama a jedna njihova članica je dosta toga i pročitala o samoj povijesti PD Tuzla.
Za kraj nam članovi mješovitot UKUD-a „Zvonko Cerić“ otpjavali pjesmu "Konjuh planinom", o partizanima koji su sahranili svog drugara, husinskog rudara na vrhu Konjuh planine. Moram priznati da sam se osjećao kao pionir (ne Subotica), slušajući partizanske pjesme uživo a to nisam doživio preko pa skoro i 30 godina. Nekada je to u HR bio sastavni dio svake manifestacije, dana republike i drugih državnih praznika ali davno to bijaše. O tempora, o mores!
Nakon akademije, koja se održavala u prostorijama katoličke škole, bila je priređena zakuska za sve goste svečane akademije pa smo malo ćelabrcnili i raspitali se kod domaćina gdje se trebamo sutra nacrtati ako želimo ići na uspon na Konjuh, a želimo. Kad smo se napapali i izupoznavali se sa domaćinima, odlazimo do grada na pićence da upoznamo malo noćni život ZleTu itd…
Subota, rano buđenje jer nam treba nekih sat vremena do Hotela Zlaća, mjesta odakle idemo još s autima do točke odakle nam počinje uspon.
Stigli smo tamo nešto oko pola osam pa smo čekali ostale da bi išli svi skupa gore. Bilo nas je ukupno tridesetak, od toga 8 iz Osijeka i nas četvero iz Đakova, prilično dosta ekipe iz Slavonije a trebali su doći i Županjci, no oni su okasnuli pa se na koncu nisu ni penjali.
Nakon pola sata, taman nešto prije 1h smo stigli i na sam najviši vrh. Na vrhu je spomenik Peji Markoviću, husinskom rudaru i partizanu koji je tu sahranjen nakon što je bio ranjen u borbi u drugom svjetskom ratu.
Nakon slikavanja, krećemo dolje, opet prilično strmom stazom, što kad smo već tu, iskorištavamo za vježbanje pada na gluteus. Ana je bila najustrajnija. Uspon i silazak je trajao nešto manje od 6 sati. Kad smo spustili, otišli smo u jednu Vilu. Nešto što izgleda kao planinarski dom, gdje smo se okrijepili s pivama i skoro izgorili uz kojeg smo se prvo smjestili što bliže a poslije smo bježali što dalje od njega koliko nam je bilo vruće. Nakon okrijepe, zahvaljujemo domaćinima na gostoprimstvu, druženju i vođenju po ovoj lijepoj planini i pozdravljamo se do sljedeći put.
Iskreno se nadam se da neće proći puno vremena dok ne nagovorimo ostatak DJ ekipe na odlazak na ovu planinu koja nam se nalazi na samo dva sata od Đakova.
Nedjelju smo još malo prošetali i upoznali neke od zanimljivih detalja u Tuzli kao što su panonska jezera:
popili kaficu u Hotelu na 22 katu odakle se pruža pogled na cijelu Tuzlu a poslije kave, odlazimo na Tuzlanske ćevape u pivnici koja se nalazi u sklopu Tuzlanske pivovare. Ajme što smo se ubili. Ja sam pojeo dvije proporcije.
Poslije ćevapa smo se ubrzo rastali sa našom sugrađankom koja ostaje u Tuzli, tražit pare u knjigama. Iskreno se nadam da će ih i pronaći.
Fala Ana na pruženom gostoprimstvu, društvu i upoznavanju ovog zanimljivog grada u kojem još nismo bili do sad.
Božica!
Iskreno, sve što sam prije ovog izleta znao o Tuzli je da tamo nisam nikad bio i da tamo ima planina Konjuh a jedina asocijacija za riječ konjuh za koju sam samo znao, je da postoji prezime Konjuh u Đakovu i da, ima ona Osječka tenisačica i to je sve. Prije polaska sam ukucao Konjuh wiki i na prvoj slici vidjeh nešto šumovito. Uf reko, samo da cijela planina nije šumovita kao naš odšumenevidišdrvoPapuk.
Krenuli smo za Tuzlu oko 13:30h, kad smo pokupili od Anine mame prljavi veš koji joj je njena mama poslala da joj Ana opere jer joj je kaže dosta njenog studiranja i prljavog veša i sad će ona njoj slati veš iz DJ pa da vidi kako je to kad ti dijete stalno studira i ti mu pereš veš. Ništa, mi to utovarismo… Šalim se, pa niste valjda stvarno pomislili da je Anina mama tako osvetoljubiva? Joj, joj! Pa poslala joj je planinarsku opremu koju Ana drži kod kuće, da se ima ušta presvuć i obuć ko prava proleterka, ovaj planinarka.
Stigosmo do Aninog stana za oko 2 sahata a potom odlazimo u malu šetnju Tuzlom i u potragu za mjenjačnicama koje smo pronašli netom poslije zatvaranja, tako da nam je Ana bila Žderićka i minjala nam pare po najboljem kurs(k)u. Taman je nekako i vrijeme prošlo u tom odanju i cuzi pa smo potom ošli na svečanu akademiju, ilitiga proslavu 65 godišnjice PD Tuzla.
Na platnu si nam prikazivali njihovu povijest u slikama a jedna njihova članica je dosta toga i pročitala o samoj povijesti PD Tuzla.
Za kraj nam članovi mješovitot UKUD-a „Zvonko Cerić“ otpjavali pjesmu "Konjuh planinom", o partizanima koji su sahranili svog drugara, husinskog rudara na vrhu Konjuh planine. Moram priznati da sam se osjećao kao pionir (ne Subotica), slušajući partizanske pjesme uživo a to nisam doživio preko pa skoro i 30 godina. Nekada je to u HR bio sastavni dio svake manifestacije, dana republike i drugih državnih praznika ali davno to bijaše. O tempora, o mores!
Nakon akademije, koja se održavala u prostorijama katoličke škole, bila je priređena zakuska za sve goste svečane akademije pa smo malo ćelabrcnili i raspitali se kod domaćina gdje se trebamo sutra nacrtati ako želimo ići na uspon na Konjuh, a želimo. Kad smo se napapali i izupoznavali se sa domaćinima, odlazimo do grada na pićence da upoznamo malo noćni život ZleTu itd…
Subota, rano buđenje jer nam treba nekih sat vremena do Hotela Zlaća, mjesta odakle idemo još s autima do točke odakle nam počinje uspon.
Stigli smo tamo nešto oko pola osam pa smo čekali ostale da bi išli svi skupa gore. Bilo nas je ukupno tridesetak, od toga 8 iz Osijeka i nas četvero iz Đakova, prilično dosta ekipe iz Slavonije a trebali su doći i Županjci, no oni su okasnuli pa se na koncu nisu ni penjali.
Slika uz slap
Oko 8:40 u dvije ekipe, od kojih jedna ide na lakši uspon na Veliki Konjuh a vodi ih Dragan Markelić a drugu u kojoj smo bili nas četvero je vodio neupamtihmuprezime Ivica.
Suprotno od onoga što sam očekivao i nakon vrlo kratkog dijela odakle se ne vidi bogzna što,
uspon vrlo brzo izbija na grebenski dio od kojeg se neprestano pružao lijep pogled na okolne vrhove a nije bilo ni bezazleno što se tiče strmine uspona.
Oko 8:40 u dvije ekipe, od kojih jedna ide na lakši uspon na Veliki Konjuh a vodi ih Dragan Markelić a drugu u kojoj smo bili nas četvero je vodio neupamtihmuprezime Ivica.
Suprotno od onoga što sam očekivao i nakon vrlo kratkog dijela odakle se ne vidi bogzna što,
uspon vrlo brzo izbija na grebenski dio od kojeg se neprestano pružao lijep pogled na okolne vrhove a nije bilo ni bezazleno što se tiče strmine uspona.
Vrlo interesantni Alepski borovi nam krase put
Nakon nekoliko kraćih odmora, prvo smo stigli na mali Konjuh. Pitao sam se zašto mali Konjuh ne nazove ždrijebuh? Nitko me nije shvatio ozbiljno a ne znam zašto!?!
Na Ždrijebuhu, 1100 nmv
Nakon nekoliko kraćih odmora, prvo smo stigli na mali Konjuh. Pitao sam se zašto mali Konjuh ne nazove ždrijebuh? Nitko me nije shvatio ozbiljno a ne znam zašto!?!
Na Ždrijebuhu, 1100 nmv
Put kojim smo došli
Nakon pola sata, taman nešto prije 1h smo stigli i na sam najviši vrh. Na vrhu je spomenik Peji Markoviću, husinskom rudaru i partizanu koji je tu sahranjen nakon što je bio ranjen u borbi u drugom svjetskom ratu.
Nakon slikavanja, krećemo dolje, opet prilično strmom stazom, što kad smo već tu, iskorištavamo za vježbanje pada na gluteus. Ana je bila najustrajnija. Uspon i silazak je trajao nešto manje od 6 sati. Kad smo spustili, otišli smo u jednu Vilu. Nešto što izgleda kao planinarski dom, gdje smo se okrijepili s pivama i skoro izgorili uz kojeg smo se prvo smjestili što bliže a poslije smo bježali što dalje od njega koliko nam je bilo vruće. Nakon okrijepe, zahvaljujemo domaćinima na gostoprimstvu, druženju i vođenju po ovoj lijepoj planini i pozdravljamo se do sljedeći put.
Iskreno se nadam se da neće proći puno vremena dok ne nagovorimo ostatak DJ ekipe na odlazak na ovu planinu koja nam se nalazi na samo dva sata od Đakova.
Nedjelju smo još malo prošetali i upoznali neke od zanimljivih detalja u Tuzli kao što su panonska jezera:
popili kaficu u Hotelu na 22 katu odakle se pruža pogled na cijelu Tuzlu a poslije kave, odlazimo na Tuzlanske ćevape u pivnici koja se nalazi u sklopu Tuzlanske pivovare. Ajme što smo se ubili. Ja sam pojeo dvije proporcije.
Poslije ćevapa smo se ubrzo rastali sa našom sugrađankom koja ostaje u Tuzli, tražit pare u knjigama. Iskreno se nadam da će ih i pronaći.
Fala Ana na pruženom gostoprimstvu, društvu i upoznavanju ovog zanimljivog grada u kojem još nismo bili do sad.
Božica!
No comments:
Post a Comment