Život je takav, čupav i dlakav

    Čujem da su neke žene bacile britvice i pridružile se pokretu žena kojima je više dopizdilo brijati noge i sad se ne bi više depilirale. Ok, taj izraz da im je dopizdilo brijati noge bi se mogao različito protumačiti. Brijanje  nogu im je dopizdilo, da li to ujedno znači da više neće brijat noge, da izvineš tik do pizde a pizdu i dalje oće ili ono da im je doslovno dopizdilo depiliranje općenito? Nego koji ste se kurac vi žene uopće počele brijati? 
Sve se briju pa moram i ja. Zašto? Ako ste se brijali zbog drugih pica a ne zbog nas muškaraca, jeste li vi onda lezbijke ili heteroseksualke? Nekad su se brijale samo one jako dlakave ženske, jebi ga, ima stvarno dlakavih žena, ta nijesu one krive al nisu sve tako dlakave da se moraju dosmrtno brijat.

Bacila je sve niz rijeku

     Ako ste bacili britvice, jeste li bacili rabljene ili nove? Ako ste bacili nove, kažite mi di ste ih bacile da ih odem pokupit jebi ga. Pošto se mi muški i dalje „moramo“ brijati al ne zato što nam je to „nametnuto“, nego da vas ne grebemo po licu, ne škakljikamo po raznim dijelovima tijela, nama dakle trebaju britvice a vi ih bacate, ccc...

Od nameta nema selameta

     Ok, nametnuto, šta to znači nametnuto? Ko vam je to nametnuo? Ja nisam duše mi! Da nisu možda modni magazini? Jesu to isti oni magazini gdje se reklamiraju svi ti voskovi, kreme za depilaciju itd? Pa dajte nemojte voditi ljubav sa mnom ili da vam prevedem, nemojte me jebat!!! I cijela ta situacija me podsjetila na film „Mangupi polažu maturu“, kad lik proda neki motorić svom smotanom frendu iz razreda i da bi stvar bila jača, proda mu i lokot od kojeg i on ima još jedan rezervni ključ i onda mu mazne taj motorić, prefarba ga i ponovo mu ga proda. Rekli bi prilično jeftin trik a?  Nije li to taj isti trik koji su vam prodali u jebenim osamdesetim? Madonna se depilira pa morate i vi, šta ste i vi Madonne ako se depilirate po cijelom tijelu? Madonna ima para za sve kreme i operacije svijeta i ona „mora“ izgledati „savršeno“ ma šta to značilo a vi, pa vi jebi ga ne morate jer ne živite od ljepote ili?

Kiki ne kužiš, kad je dečko vidio Madonnu, Beyonce i druge poznate i lijepe i izdepilirane žene, on želi da i mi budemo lijepe i izdepilirane poput njih. Ma bogati? Pa što mu niste rekle pa eto ti Madonna, jeb'la te Madonna! Budi s njom ako i ona želi bit s tobom. Bogme bi se nadrko.

Rđavom kurcu i dlaka smeta

   Ti si Kiki kinky. Ako sam ja kinky, onda su kinky bili i naši roditelji koji su nas napravili. Kako su se samo mogli uzbuditi uz sve te dlake?

 Pleši sa mnom, dlakav sam i gotovo

   Ajmo to sagledati ovako, ako dlakave pice boli ona stvar što su dlakave, znači da imaju više samopouzdanja od onih koje misle da moraju bit depilirane. Dakle dolazimo do zaključka da ako je do jebanja, više se jebu one sa više samopouzdanja a to su dlakave. 
   Kiki pa ne radi se uljepšavanje sam radi sexa? A jok, sređuju se za misu!?!  Ma nisam to reko, ali nije li to evolucijski uređeno? Kao mi se lickamo i sređujemo da bi se svidjeli suprotnom spolu radi razmnožavanja al do vraga, ne treba baš tražiti dlaku u jajetu!?!

  Sve u svemu, buduće dlakave žene, da ne mislite da ja pišem protiv vas, ja vas podržavam! Što se mene tiče, a vjerujem i dobrog dijela muškaraca, ne morate se više depilirati. Bit će nam svima toplije. Manje ćete para trošiti za silne kreme, voskove, britvice...

    Da se razumijemo, nisam reko da se ne morate ni kupat, to je već druga priča.

Božica! 

Intervju s lopovom

     Odakle početi, hm… Od početka Kiki, od početka, a odakle drugo?

Ma ne znam ni sam više, ti uvodi su me počeli ubijati.

    Prije sad već preko godinu dana, držao sam kafić i još i sad mi se vuku repovi od tog razdoblja. Čak sam razmišljao da promijenim prezime u Orepić iako više nemam ni jedan repić a onaj što su mi lagali da će mi narasti ako budem pio kavu, nije mi ni narastao. Ili su to bili ti koje sam odrezao? Ma nemam pojmeta. U tih dvije godine vlastitog ugostiteljstva, imao sam četiri provale u taj moj famozni „Train“. Dva puta je bila policija obaviti očevid a dvaput nisam htio ni zvati organe reda. Uz dužno poštovanje prema istim, ionako od toga nema ama baš nikakve koristi. Taj jedan put , mislim da je to bio baš taj prvi, me je inspektor koji mi je oženio komšinicu, zamolio da dođem naknadno dati iskaz u policiju. Zašto? Da ekipi koja je osumnjačena, mogu prišiti što više kaznenih djela pa da duže budu u zatvoru. Iskreno, da nije riječ o tom inspektoru i da sam znao šta me čeka, duše mi ne bi išao. No otišao sam, dao sam iskaz i bla bla bla. Od tada, bio sam pozvan na 5 ročišta od kojih se ni na jednom okrivljenici nisu pojavili. Tih dana, kad sam imao te provale u Train, bio sam nabrijan da ubijem boga u provalniku ko je da je. Čak sam i spavao tamo. Od kuće sam pokupio jedan dobar kolac za paradajize i noćio sam u kafiću 3 noći za redom, da bi na koncu bio umoran od tog polusna iza šanka a oni su odma prvu sljedeću noć provalili. Ti ili neki drugi, ko to zna...  Uh, bio sam baš ogorčen. Izgubio sam mir, al svako zlo za neko dobro tako da sam dobio nemir, pa se nemam na čega žaliti. 

   Na petom ročištu je kadija rekao da će izdati nalog da ih se smjesti u istražni zatvor, tako da će ih na sljedeće ročište direktno iz zatvora dovesti policajci. Ajd reko, živi bili pa vidjeli. Svaki put bi me uredno pitali želim li putne troškove, a jok ne želim??? Što se tiče moje dnevnice na crno, pojeo vuk magare a 55,50kn mi je barem naknada za gorivo. Jednom sam otišao i s biciklom u Osijek, tako da mi je to bio prvi i jedini put da mi je neko platio za trening u životu. Lijep osjećaj! Eto, da nisam imo tu provalu, ne bi to nikad ni doživio. Svako zlo za neko dobro, kažem vam ja.

   Evo jučer je bilo to šesto ročište na kojem sam očekivao da ću vidjeti te momčine koji su mi dali nemir i odnijeli novčanik sa nekih 800kn. Oni u biti znaju da novac kvari ljude i zapravo su mi htjeli pomoći da se ne pokvarim zar ne?

   Čekam ispred vrata sa svojim sugrađaninom koji je tužitelj u istom slučaju i trkeljamo. Sudac proviri iz sudnice i reče nam kako bi jedan od članova tzv. „Dream teama“  trebao doći. Tako mi je svojedobno taj frend tužitelj rekao da su ih neslužbeno zvali s obzirom na veliki broj provala koje su napravili. 

 Evo ih, stižu! Policajac i neki momak, izgleda da izvineš onako tamnije puti poput Gancija sa karakterističnim neukusom za odijevanje. Ulazimo unutra, zauzimamo svoja mjesta. Sjeo sam nekih dva tri mjesta od gospodina lopova, obojica nasuprot sucu. Perifernim vidom primjećujem da je gospodin lopov nervozan. Pogledao sam ga vani i nekoliko puta unutra, osjećam njegov nemir. Povremeno pogledava prema meni, kao da sve očekuje da se ustanem i da ga mlatnem pa da bude spreman da ustukne. A u meni zapravo nije bilo ni trunke mržnje prema njemu. Zapravo cijela ova situacija mi je iz ove pozicije pomalo smiješna, kao da se događa nekom drugom a ne meni. Dovraga, pa bilo je to prije dvije i pol godine?!? Ne znam koliki je rok trajanja mržnje, ali ako je i bilo, izlapila je. A onaj put kad sam ih sačekivao sa kocem, da sam ih dovatio, ne bi se dobro proveli. Vjerojatno bi ja završio na sudu a oni sa polomljenim rukama al s jednom bitnom razlikom, ja bi se pojavio na sudu, osudili bi me za uzimanje pravde u svoje ruke, ovršili za desetak tisuća kuna za nanošenje teških tjelesnih ozljeda, za duševne boli i bog te pita šta još ne.

   Sudac je pitao gospodina lopova zašto se ne odaziva na pozive, na šta je on ko pravi rekao da ni jedan poziv nije dobio u sandučić. Pih! Što se ja toga nisam sjetio, baš sam glup. 

    Sudac je zaprijetio gospodinu xy da sljedeći put dođe na ročište a isto se danas neće održati jer nema drugog okrivljenika koji se nalazi u pravom a ne istražnom zatvoru i ne može doći na ročište dok mu se se ne dodijeli branitelj. Odlično, mogao bi odraditi još jedan trening s biciklom kad već moram doći na ovu lakrdiju od suđenja. Kažem vam, svako zlo za neko dobro.

   Gospodin lopov je zamolio suca da ročište bude poslije dvadesetog jer onda dobije novce pa da ima za kartu na što smo se svi prisutni nasmijali.       Po završetku, sudac me pitao želim li uzet putne troškove, da mi zapisničarka izda potvrdu a javi se gospodin lopov sa pitanjem: „Jel mogu ja dobiti putne troškove?“

Sudac mu odgovori da ne može jer je okrivljenik. A on će na to: „ Pa kako ću kući, nemam novaca?“

  Ja ću te povesti, odgovorim mu. Zapisničarka je od nevjerice i šoka  napravila neki čudan tik s očima a potom nastavila tipkati.

  
Gotovo „ročište“…

 

    Izlazim iz sudnice sa svojim novim prijateljem kojeg sam sanjao godinama, istina bog zamišljajući da mu prebijam ruke.

 Pita on mene:

 „A ti si vlasnik deponije bakra?“ (Još jedno mjesto koje je opljačkao)

Ja: „Ne, ja sam vlasnik kafića u koji si provalio.“

Gospodin lopov: „Kojeg?“

Ja: „Na željezničkom kolodvoru.“

Gospodin lopov:"Ahaaa!"

Ulazimo u auto, momčić se veže…
Ja: Vežeš se?

Gospodin lopov: „ Ih, pa neću kaznu plaćat?!?

Ja: Nema šta, zakon je zakon, vidim ja, poštivaš ti. 

Gospodin lopov: „Ma znaš, ja ti nisam ni bio u tvom kafiću, ja sam držao stražu.“

Ja: „Hahahaha! Da, garant. To bi isto reko i tvoj partner da je on sad tu a da ti nisi došao.“

GL: „Ma ne, stvarno“.

Ja: „Da, da, vjerujem ti.“

Ja: „Ti imaš 27 godina a tvoj partner 19, a tad je imao 17 i on je mozak ekipe znači ako ti držiš stražu. Ahahaha!  De mi bogati reci koja vam je najveća pljačka bila?“

GL: „Jednom smo u Zagrebu provalili u neko skladište, maznili 45 šteki Dunhilla i Marlbora i onda smo skontali ako prodamo Dunhill i Marlboro, šta ćemo mi pušiti? Pa smo se vratili po Largo a na kraju smo popušili i Dunhill i Largo jer su nas uvatili kad smo se vratili po još.“

Ja: „Hahahaha!  Pa jesi li ikad nešto ozbiljnije opljačkao da te nisu uvatili?“

GL: „Ne, svaki put su me uvatili.“

Ja: „ Jesi razmišljao da možda promijeniš zanimanje? Nije baš da te ide?“

GL: „Ma ne kradem više već dvije godine. Sad kosim travu sa očuhom a zimi čistim snijeg.“

Itd, itd… Htio sam ga odvesti kući u Budrovce ali izrazio je želju da ostane u gradu pa sam ga istovario.

 

    Razmišljam si, baš neobično iskustvo bilo je družiti se s nekim ko ti je učinio nekakvo zlo. Dečko je iz siromašne obitelji, bio je par godina i u domu. Živi sa očuhom koji boluje od epilepsije a mama je ošla sa drugim prije godinu dana. Bio je i oženjen, ima dvoje male djece koji žive sa bivšom mu… sve skupa ne zvuči baš ko neka lijepa priča.

   Razmišljam si, zašto nisam uzeo njegov broj da ga povezem na sljedeće ročište? Jer on jadničak, možda opet "ne primi" poziv pa ne dođe. Možda mu još ne sjedne "plaća"? Možda mi je tako i jeftinije a i njemu kad mu već ne isplaćuju putne troškove a to stvarno nije pravedno zar ne? 

  

Božica! 

Zimski uspon Đakovčana na Triglav

    Kakav vikend ljudi moji! Kakav izlet, kako prekrasno vrijeme i doživljaj!

Prošli vikend je ekipa od 11 đakovčana pojačana sa dvojicom GSS-ovaca bila na najvišem vrhu Julijskih alpi, Triglavu. Zimski uspon na Triglav kakav smo priželjkivali je bio dugo planiran i tempiran jer je bio uvršten u projekt pod nazivom Triglav - Mont Blanc – Elbrus kojeg je za 2017-tu i 2018-tu zacrtao samoprozvani organizacijski odbor koji se sastoji od 3 eminentna člana PD đakova.

Pod jedan: Leo Tosenberger, koji potječe iz staaare planinarske (više stare nego planinarske) i vodičke loze Tozenbergera, koje se nikako ne možemo riješiti iz PD Đakova ili se oni ne mogu riješiti nas, to još nije odgonetnuto. Inače jedini član koji koji se privremeno riješio našeg PD-a je ex presidente Darko Tosenberger zvani Toza iliti Lucky kojem je dodijalo da kao uvaženi predsjednik četvrtkom poslije druženja još mora i mesti i prostorije kad svi odu pa je pobjego u Irsku. Moš mislit! A šta, metenje prostorija nije za Austorugarske velemožnike?!?

    Zatim pod dva je Ivan Baličević Demon. Vrlo mladi a već bradata i uvažena medicinska sestr… ovaj brat (više brad…ej Kiki, dosta s tim forama) član planinarskog društva, koji je inače i gSS-ovac, također vodič, blagajnik i član upravnog odbora a najpoznatiji je po tome što mu za svaki izlet tata pravi gužvare s jajima koje JA ne jedem i po tome što zimi nosi neke smiješne kape kao Nikola Radočaj zvani Triglavac, jer jedino planinari po Triglavima.

  Pod 3 sam ja. Šta je Kiki, o tebi nema šala? A kako da pišem o sebi?

 No dosta o nama, ajmo sad o izletu i djevojkama koje planinare. Djevojkama? Opa! Pa tu ima i djevojaka?

    Iako je ovaj izlet kako sam gore naveo isplaniran u sklopu priprema za Mont Blanc i Elbrus, sam po sebi nam je bio neopisivo bitan, jer nam donekle simulira uvjete koje ćemo imati u prvom redu na Mont Blancu, prema Elbrusu još za sad ne treba gledati. Što-no kažu prvo reci skoč pa hopi ili nogometnim žargonom, igrajmo utakmicu po utakmicu.

    
   Subota u jutro, krećemo u tri auta. U prvom su Leo, Ivana i Sonja u drugom Marija, Ana i ja i u trećem su GSS-ovci: Demon, Ljubo, Pinta i Dikla.

   Da malo raščlanimo stvari: Ivana, Marija, Ana, Sonja, Barbara, Leo, Demon, Nidžo i moja malenkost se pripremamo za Mont Blanc, Pinta je moralna i svaka druga podrška, Zijo iskusni planinarski vuk i uvijek dobrodošao snimatelj planinarskih pohoda te Dikla i Ljubo, iskusni GSS-ovci koje bi svaki planinar poželio u ekipi za negdje gore osjećat se bolje. Tko fali? Fali nam odbjegli TosenBerger u čije pripreme i iskustvo ne trebamo sumnjati. Nadam se da još zna da je Rvat i di pripada.

Sve jasno, više nije ni Austrougarin ni Rvat

   Oko 11 i 20 stižemo na odredište i spremamo se za gore. Vrijeme je izvrsno i već po pretpostavci da će tako bit i sutra, odbacuje se sve suvišno u nadi da Nada nije ku*va i da nam taj SUvišak neće zatrebati.

 11:37 Pošto naši vodiči, Leo i Demon ne znaju brojati, uvijek me zamole da napravimo jednu zajedničku polaznu fotku da znamo koliko nas je krenulo na put. 

Magnificent 13

      Dolina Krma na mjestu odakle krećemo je na nadmorskoj visini od nekih 930 metara i da bi se dokLipsalo do doma na Kredarici, koji je na 2515 metara gdje ćemo prespavati, treba dobro isplazit jezičinu i mnogima je vjerujem ovo bio prvi put na planinarenju da su morali svladati toliku visinsku razliku.

 Slavonska kobasa se razvukla, pa su prvi stigli do doma za nekih 4 i pol sata a oni na začelju za oko 6 sati. 

  U domu nije baš neka toplina, tek nekih 15 stupnjava ali i to je bolje nego biti vani na vjetru koji je dobrano vrtio vjetrenjaču koja daje električnu energiju navedenom domu. 

Opuštena atmosfera u domu.

   Subota je, ima nešto raje, ali ni blizu kao ljeti kada sve vrvi od penjača. Ipak je riječ o zimskom usponu i omjer je vjerojatno možda čak i 10 naprema 1 u korist odlazaka na ljetni uspon. Dan je bio lijep a razina opasnosti od lavina niska. Šta hoću reći, hoću reći da se ne usuđuje svako na zimski  uspon na Triglav.

  Već putem za Kredaricu smo nailazili na planinare koji su taj dan bili na vrhu i saznali smo najbitnije informacije a to je da radi tvrdoće snijega krenemo što ranije na vrh i da dobar dio sajli ipak nije prekriven snijegom, što ipak olakšava onima sa manje iskustva da mogu prevladati opasnije dijelove uspona držeći se za sajle a s druge strane je dobro da nisu baš sve sajle dostupne, jer to i je ta teškoća zimskog uspona, pri kojoj penjač ovisi i o kvaliteti snijega i  tehnici penjanja. Zasigurno malo strašnije ali dobiva se neprocjenjivo iskustvo za sve one planine sa strminama koje su zimi pokrivene snijegom a na kojima sajle ni ne postoje a potrebno ih je prijeći da bi se došlo do vrha. Često je riječ i o dijelovima planina koji su zapravo sipar i ljeti se tim putem zapravo i ne ide a zimi je tim putem lakše i brže. Uz pomoć čvrsto stegnutih dereza i pravilnim korištenjem cepina, sve je ostvarivo pa i takve strme prepreke.

  Navečer smo vijećali da li koristiti navez za koji još ni do danas nije dokazano da li više života bude spašeno ili izgubljeno radi njega. Nema par dana kako mi je Toza iz Irske javio da je jedna ekipa od troje ljudi u navezu padajući pokupila putem dolje sve one koji su im se pri padu našli na putu, jednostavno ih je pokosilo. Možda bi najbolje bilo koristiti navez za teže dijelove gdje bi iskusniji penjač otišao iznad, osigurao na bilo koji adekvatan način i pomogao neiskusnijem da sigurnije i opuštenije prijeđe neki zahtjevniji dio. Od svih tih mogućnosti, mi smo se oslonili na svoju kljusad i ošacovali da nam prema svim informacijama navez ipak neće trebati. Dogovor je pao, da će dva iskusnija penjača biti naprijed, od toga Pinta kao prvi i ujedno član GSS-a, te Zijo koji bi eventualno mogao snimiti kako neko pada kad je već tu (šalim se!) a dva iskusnija penjača i također člana GSS-a bi bila na kraju kolone. Svi će na sebi imati pojas i zamku a GSS-ovci će ponijeti i jedno naše uže, za slučaj da na nekom škakljivom dijelu, nekome zatreba pomoć. Činilo se kao dobar plan.

  Noć u domu... Proveo sam ju u nekom polusnu a kako sam čuo od ostalih ni oni nisu prošli bolje. Cijelu noć je vjetar je sablasno fijukao oko doma a smirio se kako je bilo i najavljeno u prognozi, tek pred jutro. Fala bogu da je tako, jer sa takvim vjetrom kakav je puhao cijelu noć, prerizično bi bilo ići gore. 

   7:00 u jutro je. Polako izlazimo jedan po jedan iz doma. Stavljamo dereze i promatramo grupu penjača koja se upravo penje po snijegu i u tim trenucima, totalno se prisjećam onog zimskog uspona iz siječnja 2011 godine, kad smo nas pet: Šems, Toza, Zijo, Pinta i ja, gledali mali i veliki Triglav sa Kredarice i isto se to upitali: "Pa gdje ovi ljudi idu, za šta se drže na toj strmini?"

 Ni za šta! Idu samo korak po korak, kao što sve u životu treba raditi ne misleći o dvadesetom koraku, već samo o onom prvom, eventualno i onom iza njega i to je sve.

Korak po korak, nailazimo mjestimično na sajle, zabijamo dereze, tražimo što bolju rupu u snijegu u koju ćemo uglaviti cepin i tako stalno.

  

Dijelovi gdje nema sajli i klinova

Dijelovi gdje ih ima

Ljubo i Dikla, GSS-ovci, naši anđeli čuvari mili


Na malom Triglavu

  Evo nas na malom Triglavu. Najteži dio uspona je savladan. Slijedi mali spust pa hodanje po grebenu uglavnom uz sajlu. 

Svi penju gotovo bez zastajkivanja. Na težim dijelovima, malo sporije, sa više koncentracije ali sve to protiče prilično ok.  Pogledi su fantastični!

Ovo je slika sa Viševnika, od 26 veljače 2017g, dakle prije 21 dan, iza nas sa lijeve strane na slici je Triglav. Gotovo ista ekipa sa slike ostvaruje svoj cilj!

Vrh koji se vidi lijevo na slici je Elbrus

9:00, svi smo gore! Uživamo u sunčevim zrakama i pogledima u daljinu.

 Nitko nikome nije čestitao na uspjehu jer će uspon biti gotov tek kad se spustimo na Kredaricu, da ne kažem kad se vratimo svojim kućama. 

Krećemo dolje, sve je isto samo umjesto penjanja, sad na mnogim mjestima odpenjavamo unazad kao po lotrama. 

Emotivno pražnjenje nakon uspiješnog uspona je sveprisutno.

Ivana se pridržava za klinove a radije bi se držala za sendvič, no ruke su joj zauzete.

Spust odlično odrađen! Pinta predlaže da se zadržimo dolje i održimo kratki tečaj korištenja cepina pri padu. Bila je zgodna, o padini pričam, jedino što je snijeg pršić ali se ipak donekle moglo simulirati pad i zaustavljanje. Tek nakon toga je uslijedilo čestitanje jedni drugima jer osvojen je Triglav po zimi! Ono što je najbolje, s nama su i 4 planinarke kojima je ovaj uspon najviši do sada a odradile su ga besprijekorno. Sonja kao jedna od 5, je već bila prošle godine na ljetnom usponu.

  Uslijedilo je opuštanje u domu i silazak dolje. 

Zajednička fotka. Triglav je iza nas... u svakom smislu riječi.

   Izlet za pamćenje i još jedan vrijedan uspjeh planinarskog društva Đakovo. Nisam baš siguran koliko često planinarska društva iz Slavonije odlaze na zimske uspone na Triglav u ravnopravnom broju planinara i planinarki ali zapravo to nama nije ni bitno. Okrenimo se mi našem planinarskom društvu, koje je zadnjih par godina vrlo živo društvo. Da imamo puno aktivnih planinara svih dobi, podjednak broj muških i ženskih članova, da se često odlazi u planine. Imamo zdravu atmosferu na našim izletima kakva se samo poželjeti može te da smo uvijek vedri i nasmijani a opet da imamo hladnu glavu kada nam to zatreba na izletima. Inače, primjetio sam da je na zimskim izletima lakše imati hladnu glavu, ne znam je li to zbog niskih temperatura?

 Dugo si izdržao bit ozbiljan Kiki, jedva par redaka. 

  

  Čitamo se, nakon nekog sljedećeg odlaska u planine... 

Željko Sabljić Kiki

Nema predaje, nego Papukom i po kiši!

Velika-Velički grad-Tauberove stijene-Lapjak- Nevoljaš-Jankovac- _ _ _čka  _ _ _ _ _(ovo je rebus) čez Sokoline-Orahove Vode čez blato-Mališćak-Velika vija Pliš (Ne znam zašto Velika vija pliš ni kad će ga uvatit al ga vija), to smo sve ishodali na ovom nedjeljnom izletu.

    Pa ovoliko planinarskih pojmova je ljudi moji doista i odista teško i za popamtiti a kamoli uz ove termine čez, via, plaz... Dakle, što bi reko Ćiro Blažević, evidentno je da uvrštavamo sve više Slovenačkih planinarskih termina u naš svakodnevni planinarski govor jer je to hoch.

    

   Nedjelja 05.03. 2017.

    Osvanuo je oblačan dan u Đakovu a Leo, Ivana, Iva i ja se spremamo na duuugu turu po Papuku. Vrijeme nas je mazilo već nekoliko zadnjih izleta i nemamo se razloga žaliti ali zakon velikih brojeva nas pritišće i valjda je došao vakat da nam se napokon i jedna negativna meteorološka prognoza sruči na glavu. Nije da nismo znali smo da ćemo pokisnuti ko miševi a izgledat ko pokisle kokoši al smo ipak odlučili i ovaj vikend provest u planini u pripremi za naše buduće, ozbiljnije pohode ali u vlastitoj režiji a ne na tradicionalnoj Srimušijadi koja je evo baš isti dan tu na Papuku.

      Iz Velike, nekoliko metara od parkinga kod bazena, koji sablasno tu stoji kao podsjetnik na neka lijepa vremena, krećemo prvo par metara cestom pa odmah strmo na brdo prema starom gradu.

Evo na ploči razdaljine prvog dijela puta koji nas čeka

      Sve je puno vjesnika proljeća. Šafrani su po cijeloj stazi i mada se trudimo, nemoguće ih je izbjeći. Visibaba, pasji zub....

   kukurijek, pravorijek, jaglac, tiglac, jetrenka, (izdvojite uljeze) samo su neki od prekrasnog proljetnog cvijeća koje raste svuda po šumi uz naš put. 

   Evo nas na brzinu kod Veličkog grada. Lotrima ili ljestvama ili po čemu se već ljudi penju negdje, izašli smo na sam vrh tvrđe i s visoka promatrali Veliku i druga sela, osim male, malu nismo ni pogledali.

Pogled sa Veličkog grada

Prozor u svijet

   Koliko sam samo puta bio tu za vrijeme služenja vojnog rocka ni dragi bog ne zna. Spavao sam samo 200 meara od Veličkog grada i iskreno, (sve ostalo je neiskreno u ovom izvještaju) nisam ni slutio da ću jednom kad skinem vojnu odoru, hodati ponovo ovim brdima kao planinar. 

   Prvi dio puta smo bili nekako sretni što kiša ne pada. Naravno Kiki, a tko bi bio nesretan što ne pada najavljena kiša? Ok, ok. Glavom su mi zbog neprestanog razmišljanja o kiši, prostrujili stihovi pjesme od Pušenja : „Ti ćeš s njime da ideš na Jahorinu, tamo je lijepo i zdravo štaviše, a ja ću ostati u prljavom gradu i ustima hvatati kapi kiše.“

 Uživao sam hodajući i razmišljao sam kako su mnogi sad ostali u svojim prljavim gradovima a također sam se sjetio kako sam ko dijete ustima vatao kapi kiše. 
   Redom su se nizale naše točke na putu…

   Tauberove stijene i prekrasan pogled s njih iako je prilično tmuran dan. Lapjak… Nevoljaš… pa smo kad je kiša počela sitno paduckat, još jednom vijećali oćemo li se spuštati dolje do Jankovca ili ne. Kiša je tada tek paduckala i Leo se nije dao, već je insistirao na predviđenoj turi i tako smo nastavili dalje.
     Putem prema Jankovcu stali smo nabrati srijemuša, strpali smo ga u sendviče i tamanili. 

Rasadnik medvjeđeg luka

Ivana ne sjedaj pukn...e jebi ga! Ne vrijedi ti sad stavljat nazad.

   Doista je taj medvjeđi luk ili srijemuš prava poslastica svim planinarima ili u najmanju ruku ljubiteljima prirode, jer ga u nižim predjelima gotovo i nema pa ispadne baš kao da je svojevrsna nagrada za koju se treba malo i  potruditi svojim hodom.

    Oko 12 smo došli na Jankovac pa u dom na pivkana i da, jednu cedevitu. Dok smo sjedili, vidjeli smo u domu dosta mladih koji su vjerojatno bili na Srimušijadi, poslije toga na našoj turi nismo sreli više nikoga.

   Nakon kratke pauze krećemo, kiša pojačava a mi nemamo više nikakve mogućnosti skraćivanja puta, nego samo nastaviti zacrtanom rutom. Kako smo sve mokriji i mokriji i pošto je Ivana spomenula da joj je kišna kap pala na usnu, ponovo sam se sjetio onih koji su ostali u prljavom gradu, ustima hvatati kapi kiše. Sjećate li se tih? To su vam oni luzeri sa početka posta, sad nam se više ne čine kao luzeri. No dobro…

   Evo nas dolje na vrhu. Kako može bit dolje na vrhu? Mislio sma dolje ispod na slici, gore na vrhu. Aha. 
   Na vrhu interesantnog imena, (rebus je na slici) također uz Tauberove stijene i Mališćak, jedan od najljepših pogleda sa Papuka. Gore nas je čak dočekalo i nešto magle. Kiša pada po mobitelu, jedva sam uslikao i tu jedinu fotku na vrhu.

Joj prostaci jedni, nije to rješenje, rješenje se nalazi na dnu posta.

 Idemo dalje preko Orahovih voda prema Mališćaku… U mislima molimo boga da je barem neko prije nas bio u skloništu te da je ostalo nešto žari i topline da se makar malo ugrijemo i osušimo. Ćorak! Nema nikoga a niti tanjih drva, nit sikire, tako da ni vatru nismo mogli zapaliti. Prsti na rukama su mi se zgrčili od hladnoće. Zapalili smo svijeće za žrtve svih ratova na cijelom svijetu i malo grijali ruke nad njima. Tim svjećama ne žrtvama naravno. Vrućinu plamička ni ne osjetim. Mogao sam komotno stavit prst tik iznad svijeće i izgorio bi a da ni osjetio ne bi.

   Uz koji komadić čokoladice, naša hrabra i mokra družina nastavlja dalje preko okrnjenog Pliša prema cesti, pa prema Velikoj i parkingu gdje nas čeka auto.  

   Presvlačimo se u suho i odlazimo se okrijepiti hladnim pivom pošto je vani hladno da nas malo zgrije. Izeš logiku! 

    U gostionici vrlo ineresantog interijera, svira Đuka Ćaić i Hrvatine i neke druge budnice koje  nisam čuo gotovo od rata. Skoro mi je srce zaigralo, skoro rekoh. Dođe mi da zapucam iz kalašnjikova u nebo i još jednom da proslavim Rvacku neovisnost koju smo čekali tisuću lj...

  Mda…

Lijep kišni izlet koji ćemo ponoviti ubrzo al po suncu i s noćenjem na Mališćaku.

Kiki

*  

Julijske alpe - Viševnik 2050, Brda 2009m

   Masovniji odlazak zimi u Alpe je već ove godine jednom propušten ali stvar je spašena pa smo ipak otišli u manjem broju. Ovaj put šemsu za odlazak u većem broju nismo htjeli propustiti, pa smo se dogovorili da idemo orilo čimpanzo ili se kaže orilo gorilo? Iako ne kontam šta taj majmun uopće radi u toj frazi?!?

   Dakle iz Đakova krećemo u dva auta ali prvi kreće već u petak a u njemu smo Demon, Ana, Sonja, Pinta i ja, jer smo odlučili večer iskoristiti na penjanju ili u druženju sa kumovima i prijateljima.

 U drugom autu iz DJ su Yovo, Dragan, Marija, Ivana i Leo. U trećem autu se kupi dijaspora a tamo su Fabris, Martina, Zijo, Barbara i nesuđeni Nidžo, koji je iz faksovnih razloga na žalost morao odustati. Ako će mu otrcana planinarska izreka pomoći da ga to utješi, planina će ga navodno čekati, no to još nitko nije potvrdio. Ali čekajte malo, ne mogu već tu završit sa Nidžom, ne i ne! Naime u petak kad sam išao kupiti eure za SLO, u mjenjačnici sam naišao na njegovog prvog komšiju, Ivicu Mandića koji je čim je uočio da kupujem eure izgovorio: „Tamo gore, osjećam se bolje“. Znao je da idemo negdje. Reko da, idemo u Sloveniju.

- Jel ide Nikola? Pitao je.

- Ide. Odgovorih. 

-Znaš, on kad je imao 4 godine, penjao se po mom dvorištu, sav prljav od blata i kad bi ga pitali gdje se penje, rekao bi na Himalaju. A na pitanje koje su mu tri želje u životu rekao bi:

Posjetiti tajnovite šume u Sibiru, otići na čudnovato otočje Galapagos i popeti se na planinu bogova na Himalaji. Naš Nidžo je bio drukčiji i sa 4 godine. E pa bravo, mislim da je za sad na dobrom putu da posjeti ta mjesta jer je prvi uvjet da se druži sa skitnicama sličnim sebi već zadovoljio.

25.02.2017.

   U subotu u jutro smo svi u Zagrebu, no Barbara ne pozna Ziju, pa je za dlaku završila na penjanju i Istri umjesto kćeri Stipe Božića Ive Božić, koju je na istom mjestu trebala pokupit ekipa koja ju ne pozna.

Anegdota sa kupljenjem Barbare:

    U 8:15 u jutro, Barbara u dogovoreno vrijeme čeka na autobusnoj stanici, Zijo šalje poruku da dolazi za 5 minuta. Barbara ne zna kako Zijo izgleda i s kim će Zijo doći uopće.

Staje neki mali auto, Barbara vidi dvoje ljudi obučenih u sportsku odjeću i zaključuje kako je to Zijo i još netko, otvara gepek auta i ubacuje stvari srdačno pozdravljajući osobe u autu.

Dečko je ok, nema problem s tim da ja idem s njima jer ni sam ne zna kako izgleda cura koju treba pokupiti a cura govori da ja ne idem s njima. Barbara uvjerena da je sve to spačka prijatelja iz PD Đakovo ubacuje ruksak unutra jer vidi njihove planinarske stvari u gepeku i polako zatvara isti, a u međuvremenu još razmjeni nekoliko zbunjenih pogleda s curom i dečkom u autu. Malo poslije cura reče: "Gle, fakat nam ne vjeruje". Dolazi do vrata auta i da će sjesti unutra, cura u tom momentu kaže da oni trebaju pokupiti Ivu Božić. Ok, Barbara zaključuje da ipak nije Iva Božić i da ne ide na penjanje u Istru kamo su se dobri ljudi uputili te vadi svoj ruksak iz auta i usput objašnjava ljudima put za mjesto gdje su se dogovorili s pravom Ivom Božić za skupljanje. 

   Izgubili Nidžu, pa skoro i Barbaru pa kog ćemo još izgubiti, Yovu?

  Po klasičnom dogovoru, nalazimo se iza grane, gdje obično kupujemo winnetou. Zatim pičimo autocestom do Lesca, pa preko Bleda do Rudnog polja i na našem parkingu smo oko pola 12.

    Za prvi dan se trebalo doći do doma pa na Viševnik ili tko ne želi, na križanju produžuje odmah za Blejsku koču koja je na 1630m. 
   Krećemo... Neprestano se mimoilazimo sa skijašima koji se spuštaju niz brdo pa stalno smetamo jedni drugima.

 Ipak smo na putu za gore propustili to skretanje za dom, pa produžujemo svi odmah za Viševnik. 

    Ne znam ko ga je izmislio al dan je izmišljen i tu je, lijep kakav se samo zamisliti može. Uz pokoji oblačak koji tek zapravo upotpunjuje vizure i sa izrsnom vidljivosti bez imalo izmaglice. Stižemo do sedla gdje Yovo, staaari vuk iz samo sebi znanih razloga odlučuje ne ići dalje do vrha do kojeg ima još samo možda nekih 45 minuta, već se odlučuje odmah pokušati spustiti niže te pronaći put do Blejske Koče da se tamo skrasi. Tko ne bi pustio starog vuka koji se ne da nagovoriti da ide dalje? Znam, sud časti. Sud časti? Neeee, ne časti sud s ničim, eventualno s jezikovom juhom po povratku, krivo ste shvatili.

Pogled sa sedla

Stavljaju se dereze

Uspon od sedla

   Bez Fredija, ovaj Yove, odlazimo na Viševnik i tamo smo oko 14h. Uživamo u pogledu na Triglav i okolne planine… 

Viševnik 2050m

Čokolade, keksići, pljoske i pivice kruže, tice zlosutnice nas salijeću sa svih strana i fektaju. Kakav divan dan!

    Nešto pred 15h krećemo dolje...

Silazak sa Viševnika

....u nadi da je Yovo proprtio put ka koči i da se ne moramo spuštati dolje do auta pa nazad, no opet ne vidjesmo nikakvo skretanje te nakon informacija dobivenih metodom seljaka pitaj, odlučujemo se spustiti dolje, pa nazad u planinu ka domu ali drugim putem. Moramo savladati nekih 400m visine ali nismo sigurni koliko će taj uspon trajati pa samo molimo boga da nije predugo jer će nas već i mrak uvatit. A znamo kako je kad te župnik uvati.

   

    Uspon nije naporan al presporo dobivamo na visini i čim je malo dobijemo, prospemo ju u novoj dolini. Prolazimo pokraj kmetskih kuća i stižemo gore do Blejske koče na Lipanici za nekih dva sata. 

Koča se nalazi na 1630m, domari su jedan stariji bračni par koji navodno rade u domu već 19 godina al moram priznati da nisu pretjerano ljubezni. Tek onoliko kolko se mora. Hvala, izvoli i laku noć! Tako je i bilo. Odmah po ulasku u dom su nas uputili u naše odaje, gdje nam moram priznati uopće nisu puno falili. Jeli smo i pili svoju hranu i piće bez ikakve prismotre. Odaje se griju i uskoro su svi radijajatori i sve one prašnjave bakrene cijevi od grijanja bile urešene našim smrdljivim čarapama, grudnjacima svih boja, topićima, rukavicama i ko zna čim sve ne. Baš kao ona mjesta na Himalaji sa onim raznobojnim zastavicama.

    Ustvari, kad razmislim, što istina blog rijetko činim, gornji ugostiteljski prostor u koči je prilično mali i čovjek nas je odma upućivao dolje gdje ipak ima puno više mjesta, doduše jer se bojao da ćemo se gore početi komodat sa tim ruksačinama pa ćemo mu zauzet dragocjena mjesta za ostale goste koji će trošiti, no the thing is, drugih gostiju uopće nije ni bilo. Zapravo lažem, osim jednog Varažinca, nas 13 smo bili jedini gosti u domu.

   Yove nam nema i iako nismo sumnjali u njegovo snagu i planinarsko iskustvo, nismo se mogli do kraja opustiti i uživati, znajući da on negdje luta po šumi, tražeći topli dom. Mislili smo zapravo da će on u koču stići prije nas, jer je imao ajme prednosti od momenta kad smo se razišli kod sedla. Zvali smo ga svakih pola sata. Hoda, prti, nije u panici a i ima 6 litara gemišta tako da nema brige da 

će ostati žedan. Kune nekakve skijaše koji su mu zeznuli stazu, zbog njih se navodno zagubio. Umirivao sam mlađe članove koji ga ne znaju tako dobro, da je hodati s njim uglavnom značilo da su njegovi putevi pri silasku čudni otprilike kao i gospodnji. Presjecao bi staze, šortkatio ih ali da je redovito dolazio prije ostalih, je, no ovaj put je fasovo ko Burkina.

   Izlazili smo vani, Marija je imala fićkaljku pa smo skoro od nje profićkali. Svjetlili s čeonim lampama, šarali s njima po nebu kao Darth Vader i Obi Van Kenobi sa svojim mačevima, no uzalud. Izgledalo je kako mi ne vidimo njega da negdje baulja po šumi, tako ni on ne vidi nas niti nas čuje jer je tko zna gdje. Tješili smo se kako je cijeli taj ajmo reći trokut između glavne ceste, Viševnika i Blejske koče, ispresjecan putevima za gore i dolje. More je stazica s kojima se spuštaju skijaši kada idu dolje i nije se lako izgubiti, al se čovjek sigurno već dobrano naodao. 

U svemu tom zivkanju, razmišljanju o Yovi, nešaljivi domar nas je u 5 do 22h vojnički upozorio da je kapak i da zatvara našu krčmu. Valjda da ne uznemiravamo ostale goste???  

I taman kad su se neki već ušuškali sa šuškavim vrećicama i kad smo se nespokojno pripremali na počinak imajući u vidu da naš prijatelj sada negdje glavinja šumskim bespućima, kad ono u 22:40 stiže poruka Mariji da se Yovo upravo čekirao u Hotelu „Smreka“. Fabris je sa treptajućom čeonom na glavi u trenu obradio poznati hit iz 93g „No limit“ od 2unlimited i zapjevao: „Yoovo, Yovo, Yoovo, Yoovo, Yovo!“   Svi smo prasnuli u smijeh i laknulo nam je.

  Nedjelja 26.02.2017. Osim onih koji su prvi legli, većina nas se probudila prilično rano. Zijo je prvotno rekao da na uspon krećemo u pola 10 ali je to pomaknuo na ranije. Također se ne ide za Mršavi Šporet tj. za Debelu Peč jer su nam ljudi još juče rekli da navedeni put ovih dana nije prošao niko prije nas i da se propada ko u školi. Zijo predlaže da se ide na vrh vrlo maštovitog imena „Brda“, jer po njegovom, na putu za Brda, nećemo imati brdo problema prteći, već samo jedan a to je popeti se na Brda. Pošto smo svi kako rekoh, bili spremni ranije, što je za svaku pohvalu, ranije se i krenulo na ovaj brdoviti uspon.

   Opet predivan dan. Put je već proprtit, pa samo slijedimo tuđe tragove. 

try walking in my shoes

   Bauljamo buljeći u te tragove a hodati po tuđim stopama nije lako i to izgleda otprilike kao kad  pijanac tetura, što je nama poklonicima zdravog života iz PD Đakova dakako potpuno nepoznat osjećaj. 

   Svako malo, se okrenemo a iza nas se otvara sve ljepši pogled. 

   Za oko sat vremena smo svi gore i uživamo sjedeći na suhim travkama i guštajući u pogledu. Dok promatram sve ovo sebe, vidim nasmijana lica prijatelja, poglede na osunčane planine, šume i strme litice kakve je većina običnih smrtnika vidjela samo na nekad popularnim foto tapetama…

 Vidim Martinu kako jede, Ivanu kako pohotno gleda u njen sendvič u pozadini Marija puše nos, Ana štuca dok Leo pokraj nje uživa pripaljujući trulež od duvana. Pitam se u sebi, čime smo mi neobični besmrtnici zaslužili ovakav dan i pogled… Ah da, pa hodanjem, kako sam glup.

Na vrhu Brda 2009m zajednička fotka sa našom zastavom 

   Nakon pola sata guštanja, uslijedio je hitri silazak

  Kod Blejske Koče smo nekih sat dva ležeći na ležaljkama opušteno blejili, hvatajući sunčeve zjake, ne-bi-li do-bi-li malo boje po licu s kojom ćemo se ku*iti po Đakovu.

 Joj koče sad dolje? 

   Ništa, pošto teleportacija još ne postoji, dižemo guzice i u 12 i 30 krećemo...

Sonja je utrapila Pinti šćape

 ....prema autima i odmah odlučujemo da ćemo iako nema teleportacije, kad nađemo izgubljenog sina, zaklati najbolje tele. Čovjek je samovao i po prvi put platio danak svojoj nekondiciji i svojeglavosti. Em smo mi falili njemu, em je on falio nama a i ostao je jadničak kraći za 38 eura koliko je više morao platiti noćenje u hotelu „Jela“ a ne smreka kako mi je rekao preko telefona. Uvijek nešto izvrne i ni sam nisam nekad siguran jel to radi namjerno il slučajno.

  U povratku smo stali na piće i u ugodnoj amosferi benzinske pumpe, popili kave za tričavih 11-12 kuna i slušali kako je bog Yovu u šumu okreno.

  Eto, još jedan zimski masovnjak je iza nas. Neki su po prvi put hodali s derezama, nekima su padale s nogu jer ih nisu znali pričvrstit, neki su po prvi put nosili cepine, neki su se izgubili, neki su pak bili prvi put na pravom zimskom izletu a neki po prvi put na 2000m i dobili šćapom po guzi. 

   Bilo kako bilo, oči su uprte u sljedeći zimski cilj, Triglav!

Željko Sabljić Kiki