Planinarski Zenica blues

 03. Manjka* 2018.

Peh br 1:

      Izlet je skoro propao jer je naša novopečena poluvodičica Marija, (vodičica - majketi kako glupa riječ!?!) je u planiranju ovog izleta, zaboravila pogledati dokle joj traje osobna karta ilitiga iskaznica.  Pa kad osobnu platiš 540kn umjesto 80 i podrigneš ju aman taman dan prije izleta, zapitaš se, ok jesu li pehovi ispucani? To ćemo vidjeti…

Peh br 2:

    Na granici… Molim vas dajte mi zeleni karton… Nema ga. Super, pa to je samo 30 eura a inače je badave. Odlično! Fala auto kući u kojoj je kupila auto i gdje se valjda predmnijeva da osoba nikad neće putovati van zemlje i teško je staviti prazan obrazac i isprintati taj kurton od kartona. 

    Prešla se granica i Iva je skužila da smo u Bosni pa da bi trebala.... zaspati.  

Peh br 3:

    Snijeg počinje padati sve više a vodičicin auto pleše sambu bolje od nje. Dovoljan razlog da se opet sjeti auto kuće gdje je kupila auto i da se ovim riječima zahvali trgovcu koji joj je prilikom prodaje rekao da auto ima univerzalne gume: "Proklet bio na Božić dvije i desete. Proklet bio!" 2010g je prošla, tako da ju ne šaljete radi ove kletve odma u pakao. Ovoj kletvi je prošo rock.  

   A ništa, kupi ti naša vodičice zimske gume u Doboju za 2200kn, (bar je jeftinije nego kod nas) pa napokon pravac za Zenicu. 

   Bili smo u dva auta. U prvom su Leo, Silvija i Pero a u drugom: Marija, Maja, Iva i ja. Poslije mijenjanja gume, čini se da nas je nekako krenulo i izgleda da su pehovi, koji kako ono kažu, često dolaze po tri u paketu, sada stvarno ispucani i da nas neko vrime neće dirati. 

    

Čovjek na kružnom

    Stižemo u Zenicu… Na kružnom toku, neki čovjek nam pokazuje da skrenemo desno. Ništa, skrenuli pa stali kod stanice za tehnički pregled. Kad tamo, ono Suad koji nas je odabrao Hadžiselimović, inače predsjednik PD Tajan i čovjek s kojim je Marija i dogovorila ovaj izlet.

 Pošto ajme kasnimo, pitam ga:

Ja:          "Koliko čekate:

Suad:     "Nekih 4 i po sata."

Ja:       „Tu na kružnom?!?“

Suad:  „Ma ne, tu nekih pol sata.“

Ja:       "Uf, sad mi je laške."

   Ništa, slijedimo Suada i njegovu ekipu do Bukovice, gdje ostavljamo naše aute i upoznajemo se sa Hasom, Safijom i Mučom, Suadovim prijateljima i također članovima PD Tajan.

Uspon do doma "Tajan"

U pozadini planina Vepar

   Uputili smo se gore prema Tajanu jednom od 6 staza koje vode prema gore, a ova ide od Bukovice preko Drenjka. Snijeg pada, al ovaj put ne na behar i na voće jer ga još nema, nego drito po nama, al bolje snijeg nego kiša koja je bila u najavi. Svakim korakom se odmičemo od zeničkog smoga i odlazimo u divljinu gdje je snijeg bijel a zrak čist.

     Ispočetka hodamo cestom okruženi i s jedne i s druge strane drenjkom pa uskoro izlazimo na dio planine koji se baš zbog toga i zove Drenjak. Tu, kako kažu domaćini, vazda puše. Bogme nije bilo razloga da im ne povjerujemo jer je i sad bilo tako. Desno gledamo planinu vepar, na kojoj je kažu puno veprova pa ju zato tako i zovu (Oooj Vepre, pobratime mio!). 

   Polako ulazimo u šumu a nakon nekog vremena, nailazimo i na spomenik planinaru koji je na žalost izgubio život bizarnom smrću.

 Poginuo baš tik uz stazu, jer se otkotrljao niz padinu i svega nekoliko metara od ceste, nabio na panj i probio jetru. 

Hasan priča kako je mu je Miroslav tjedan dana prije smrti, ponudio rakiju i rekao: „Ajde nagni, možda nam je zadnja.“ I bila mu je… Eh šta ti je život…Na to će Muča: „Ovu kapu što mi je na glavi, baš mi je Miro dao kad smo išli za Duvno ili Livno i od tad ju uvijek nosim.“ Eh, jesam li mogo da ne spomenem Duvno u tekstu? Nisam ja majke mi, Muča je kriv.

  Kratki odmor na Odmor Vrbi pa nastavak dalje. 

    Nakon kratke okrijepe, putem do gore, nailazimo na izvor vode „Naša voda“. Izvor koji je obzidao Pašo, tako da iako je usred šume, liči na pravu česmu. Haso kaže da je puno  izvora na ovim planinama oko Zenice, što puno olakšava hodanje ljeti. Hodamo dalje...u jednom momentu kao da mi se učinilo da desetak metara iza mene neko spomenuo riječ PITA. Hasan zeza Safiju kako će ona gore pravit pite. Mislim si Haso, nemoj ženu zahebavat… a s druge strane si mislim osevapilo ti se dabogda.

   Ukazuje se i dom Tajan.

 Službeno ljeti uspon traje nekih 2 sata, nije tajna, mi smo do Tajana stigli za nekih 3 sata laganim tempom. Kod doma nas je dočekao Dževad i njegovi čuvari, 3-4  mjeseca star mali tornjak Čupko i mačak za kojeg Suad tvrdi da ima 20 godina. Grijali  su se sklupčani pred vratima. Znanstveno nije dokazano je li i Dževad bio s njima u klupku.

U domu  

Iliti

Evooo ooovu domaćuuu pituuu

    Dom "Tajan" se nalazi na 1012 m. Lijep dom…Gore spavaonice, desno jedna veća prostorija u koju može da se ugura i do 100 planinara i u kojoj su naši pušači išli povremeno dimit i lijevo manja prostorija u kojoj smo jeli, pili i družili se. Ekipa ajme! Iskreno, osobno sam se osjećao kao da je to moja ekipa iz srednje škole a neko koga sam danas prvi put upoznao. Doduše i ja osobno sve ljude tretiram kao da sam išao s njima u srednju... Safija odlazi u kujinu i počinje pravit pite... 

Odlazim tamo, vidjeti kako razvlači jufke a uskoro dolaze i naše planinarke, te joj nude svoju pomoć.  U neko doba, Muča se privatio harmonike pa razvalio po sevdalinkama i drugim starim narodnim pjesmama. A kad mi je ispunio želju i odpjevao mi „Evo ovu rumen ružu" koju je napisao Salfet Bašagić a predivno ju interpretirao rahmetli Zaim Imamović, ništa nisam drugo mogao napraviti nego mu se pokloniti. Moj Muča, da osim te pjesme, niti jednu drugu pjesmu nisi znao odsvirati i ispjevati, (A skoro da i nisi. Šalim se!) meni bi srce svejedno bilo ispunjeno…A da bi nam i želudac bio ispunjen, pobrinula se Safija pa uskoro na stol dođe i pitac i pitice. Šta insanu više triba? U ušima Mučin sevdah a na stolu Safijnina pita! Ma daj još jednu litru rakije! 

    U dobrom društvu, uz šalu i nekoliko možda zadnjih ili prvih pića, to samo onaj gore zna, ostadosmo mi bogami budni sve do pola 3.

  Nedilja 04.Manjka*  2018.    

    Nakon oČajavanja i kahvenisanja, nešto iza 9h, Suad i nas 7, krećemo prema vrhu Lisca. Ajme, sa nama krenuo i mali tornjak, devet nas je znači. Oće li taj mali ćuko izdržati taj put pitamo se? 
Stay tuned!

 Snijeg propada a mi prtimo preko njega. Nailazimo na vikendicu i voćnjak čovjeka koji je pokupovao pola planine, te na taj način kako veli Suad, spriječio nekontroliranu sječu ovih šuma, barem na tom dijelu Lisca pa se s time nekima i zamjerio a nekima svidio. Mislim si u sebi, još se nije rodio, ko je svakom ugodio.

 Nešto poviš, nailazimo na prekrasnu kuću od drveta koju je isti čovjek uredio za planinare. Prelijepa je kuća! 

     Idemo polako dalje, ali na žalost magla i niski oblaci sve više zastiru naše poglede. Izbijamo na greben na nekih 1300m ali odustajemo od daljnjeg puta ka vrhu, jer će nam kako kaže Suad zbog dubokog snijega hodanje trajati predugo a kao i odavde, na žalost ništa nećemo vidjeti. 

Slikavanje na vrhu.

Nismo nezadovoljni a i Čupko je izdržao pa ga nismo morali nositi, osim što ga je Iva nekoliko puta  prenijela žednog preko vode. *Nosila je ćuku, da li je primjereno da je zbog toga zovemo noseća?

      Spuštamo se nazad do doma, gdje nas čeka domar Dževad, Haso, Muča i domaćica Safija koja nam je pripremila čorbu da se okrijepomo prije polaska za Zenicu. Nakon okrijepe, nešto iza 13 sati, pozdravljamo se sa Dževadom, tornjakom Čupkom i mačkom Metuzalemom i lagano krećemo dolje za (Špišić) Bukovicu.

    Kako silazimo, baš kako je i najavljeno, sunce sve više proviruje kroz oblake i pokazuje svu ljepotu koja okružuje zeničku kotlinu. 

 Na žalost, sve se više osjeća i zenički smog a i naš se izlet pomalo bliži kraju. Kad smo se raspremili, pozdravljamo se sa Suadom i odlazimo u kafić „Verdi“, iz kojeg se sa terase a i nekih prozora iznutra, pruža prekrasan pogled na cijelu Zenicu. Uskoro dolazi i Đoni, vlasnik kafića koji je također planinar i član Tajana i koji nas je velikodušno počastio pićem. 

   Pozdravili smo se sa našim domaćinima i krenuli put Đakova. Iskustvo izleta na Lisac te druženje sa kolegama planinarima će ostaviti zauvijek trag u nama i mislim da neće proći dugo da ponovo posjetimo ovu planinu, prošetamo njenim ljepotama, te da se opet podružimo i zapjevamo u Tajanu.

Planinarski Zenica blues

U Zenicu kada pođem ja

Istekne mi lična karta ta.

Žurna lična stoji pe'sto kuna,

Pe'sto kuna, pe'sto ti bogova.

Tužna je moja sudbina,

Bez zelenog kartona na put krenu' ja.

Granični drot reko tri'est eura,

Tri'est eura, še'set Laških manje.

Džaba ja to tebi pričam.

Zenico mrzim svaki hasfalt tvoj

Zbog tebe, ja ispraznih novčanik svoj.

Moj novi đip pleše na ljetnim gumama

Na ljetnim gumama, tvojim cestama.

Raduje me jedna istina

Na planinu Lisac, vratit ću se ja.

Zbog dobre raje iz PD Tajana,

U dom Tajan, vratit ću se ja.

^{*Manjak - Izetov naziv za drugi mjesec u godini}

Riječ je Kikijeva!

Može li se usrećit nesretnika?

  Dlake, nekidan me je frend dobrano nasmijao svojim iskrenim priznanjem. Čovjek je napisao da je pratio grupu stara Požega na FB i nikako nije mogao prepoznati nazive ulica i dijelove svoga grada, da bi nakon nekoliko mjeseci skontao da se radi o Srpskoj PožeZi. Reko frend, svaka ti čast što si to podijelio sa rajom na fb. Barem si nekog nasmijao a mene stvarno jesi. Ponukan njegovim primjerom, podijelit ću današnji događaj al' prvo ću ispričati jednu narodnu priču, koju uvijek rado ispričam. Joj Kiki tu tvoju priču svi već znaju, dosadan si ko proljev.

 A šta ti znaš? Možda ne zna baš svako. 

Moš mislit! 

  Priča ide ovako: Dva dobra prijatelja se raspravljala oko toga može li se usrećit nesretnik ili nesretnik zauvijek ostaje nesretnik? I u toj raspravi, ovaj što je uvjeravao da se može usrećit veli: "Stavit ću vriću sa zlatnicima nasrid mosta gdje taj nesretnik svaki dan prolazi i on će pronaći zlatnike i neće više bit siromah i nesretnik." Slože se oni oko tog prijedloga i doista stave te zlatnike na most i pričekaju ga. Kad evo ti nesretnika... Nije još ni zakoračio mostom kad veli on sebi u brk: "Bože, toliko sam puta prošao ovaj most da ga mogu žmirećki prijeći…" Ostatak mislim da možete pretpostaviti. Al' šta je bilo... onda mu je umrla bogata tetka i… šalim se. Nije, tj. je, al njemu nije ništa ostavila nego 30 godina mlađem ljubavniku. E jebi ga...Pušiona.

    Ajmo mi na anegdotu. Lijep dan danas bio, reko iđem ja odradit prvi trening s biciklom ove godine. Neću puno, odradit ću tek 15km u visokom ritmu, da ne prećeram za prvi put ove godine. Di ću, šta ću, izašao iz ulice, ma reko napravit ću krug desno prema Osijeku pa zaobilaznicom kroz Preradovićevu. Prije si trebao imat muda za vozit se tom grbavom ulicom a sad je novi asfalt tamo, pa da vidimo kako je vozit kad ti jaja ne ispadaju iz narodne mošnje. I vozim ti ja, vozim... Ušao u tu famoznu ulicu...Ošacujem ja, taman ću nekako nakupit' tih 15km pred kraj ulice. Ajmo reć' negdje pred početak treće trećine Preradovićeve, (bogati to se i razlomci koriste) Bosanac skonta da je prošao skoro cijelu ulicu a da nije skužio da je napravljena biciklistička staza?!? Vozio ti ja cilo vrime desnom stranom uz rub početka biciklističke staze. Mislim si pa di ti je pamet bila Kiki? 
Sigurno u Duvnu, tamo si napisao da živiš. 
Aj ne seri ti tamo!
   Znam kako bi ja reagirao da sam JA skužio takvog kretena pa se čudom čudim kako mi niko nije je*ao majku ili zatrubio iz auta. Šta reći nego bravo Kiki! Tu nešto serem kad će napravit' tu tartan stazu na srednjoškolskom a vjerojatno bi istrčao cijelu sezonu a ne bi ni primijetio da su je metnili.

   I tako mi nesretnici svaki dan prolazimo pokraj nekakovih blaga koje uzimamo zdravo za goto… Kiki ne seri!

Ma imaš pajdo pravo.

 Riječ je Kikijeva.   

Blogu hvala da nema više riječi!

Božica!

Zameo ih vjetar - Raduha

Slovenija, izlet na Raduhu i kako Zijo kaže, zadnji izlet u njegovoj režiji u smislu njegove organizacije masivnih izleta. Kraj jedne ere svakako i naravno početak nove.  Bilo je tih izleta. Koliko? Ne znam, niti mi se da brojati. U svaki od tih izleta je uložen trud, Zije kao planinara, ne kao vodiča, Zijo nije vodič i potječe iz onog razdoblja planinarenja u kojima se na izlete išlo na ho-ruk. Skupi nas se 5 u autu i ajmo. Nikad glavom kroz zid i fala bogu uvijek bez posljedica. Ali svih nas pet u autu je bilo podjednako spremno i odraslo i bili smo samo mi muški. Pitanja tipa: Ovaj  je ostavio ovog, ovaj nije mogao ići dalje, šta radi ovaj tu? Da, zanimljiva pitanja. Takva i slična pitanja Ziju kao planinara, nisu puno zanimala, ali u tome  je on bio prilično jasan. Taj i taj vrh nije za ovog ili onoga ovaj je. Uvijek je u mailu pri organizaciji izleta koji je upućivao na PD upisivao je ocjene samih uspona a detalje prepuštao nama koji smo u DJ. Ovdje se isključivo govori o formi planinara i skupljenom iskustvu i apsolutno ničem drugome. Uspon na Raduhu je bio jedan iz kategorije onih masivnih izleta u kojemu će i oni koji do sad nisu bili u alpama ili su bili svega jednom ili dvaput ali ljeti, osjetiti čar lakšeg dvotisućnjaka.

 

Slika prije uspona - Ništa nije upućivalo na ono što je uslijedilo

Dok smo se uspinjali od koče na Loki na sa nekih 1500m, vjetar je igrajući i kovitlajući sa suhim pršićem još bio i simpatičan i zanimljiv i podsjećao na one male pijavice lišća koje bi se mogle ponekad vidjeti u jesen u Slavoniji ali i dalje nije dao naslutiti u šta će se pretvoriti ta vesela čarlijanja kad izađemo na sedlo. 

Da, lakši dvotisućnjak na kojem se u tren vrijeme pretvorilo u kijamet kako ga je nazvao Žozi i trenutak u kojem smo svi morali kleknuti i pokloniti se planini i bogu vjetra, koji nas je tako snažno izbičevao po svakom dijeliću našeg tijela, da smo se naravno svi od reda zapitali: Šta mi dovraga radimo ovdje? Kolona od dvadesetak planinara nam se kao i obično razvukla. Srećom, vjetar je nosio samo pršić i tragovi iza nas su ostali netaknuti tako da je se po tragovima u svakom trenu moglo vratiti u toplinu doma. Na sedlu smo u tom momentu ščučureni bili Pinta, Zijo, Vjeko i ja.

Upitao sam: „Ljudi, jel ovo za nazad, pa kako će bit gore ako je ovdje ovako?“

Da, donijeli smo odluku da nije za ići gore. Vrag me sad odnio ako sam i pomislio u tom trenutku da bi i pokušao ići dalje. Vratili smo se dvadesetak metara niže na vidikovac ispod sedla odakle je pucao pogled na Skutu i Triglav. Bili smo tu Bruno, Marija, Zijo i ja, Vjeko je već otišao a Pinta je ostao koji trenutak duže i krenuo se spuštati dolje kako se tada činilo. Nas nekoliko smo stali  tu iz razloga da odradimo koju fotku jer se odatle pružao najbolji pogled.

 Ni jednu jagodicu na prstima nisam osjećao al me barem nije bolilo. Ta faza je prošla malo ranije. Gledao sam kako se odozgor spuštaju dva slovenca, pomislio sam a možda bi se ipak moglo pokušati, podijelio sam to sa Zijom i on se složio da je možda baš to sedlo i tih desetak metara najgore mjesto. Mjesto gdje smo prije nekoliko minuta beznadno svi klečali i čučali i molili boga da stane da možemo pobjeći prema domu. Ma reko ajmo ipak probati. Iskreno, naravno da u tom momentu ikome od onih što su kako je i  dogovoreno, krenuli dolje ili da će se neko brinuti gdje sam i jesam li živ. Da, sebično od nas moram priznati. Krenuo sam dalje, pretrčao taj dio u momentu kad je puhalo manje nego kad smo prvi put pokušali. U jednom momentu sam se okrenuo nazad i vidio Ziju kako trči nazad i vidio sam Mariju i Brunu kako stoje i dvoume se a nisam znao zašto? Možda čekaju da se vjetar smiri a možda ipak neće dalje. U tom momentu se Pinta vratio a do njih je stigla i Iva,Pinta im je savjetovao da ne idu na vrh. +



Taj detalj sam saznao kasnije. A Zijo je nakon onog bijega od vjetra, ugrabio trenutak slabosti vjetra i nastavio prema vrhu. Nastavio sam hodati dalje ali svako malo sam morao čučnuti i sačekati da vjetar smanji žestinu. 
  Stigao sam na vrh. Bilo mi je drago što sam gore, ali osjećaj je bio pomiješan sa osjećajem kao da će mi netko to spočitati što sam ipak nastavio dalje sam. Ono što znam, je da u onom momentu oluje, nastaviti gore tako velikoj i dosta neiskusnoj grupi, nikako nije bilo pametno. Dok sam naređivao aparat da se samouslikam, odjednom vidim Ziju kako se penje. Prasnuo sam u smijeh i bilo mi je jako drago što ga vidim. Rekao je da misli da iza njega ide Leo pa smo malo pričekali ali se ispostavilo da je to bio neki Slovenac kojeg smo zamolili da nas gore uslika. Dobro da je neko naišao.  

Kad sam sišao dolje, Pinta me je pitao jel to meni normalno, da smo mi ošli gore? Znam da me je to pitao kao pripadnik gorske službe spasavanja, ali... Ono što sam rekao je da i dalje smatram da ono iza sedla nije bilo za ostale, naravno za neke da, al to je u tom momentu nije bilo više moguće izorganizirati. Da, Zijo i ja smo otišli sami gore i zaista nisam mislio da ćemo ipak ići. Bio je to vrlo zapravo vrlo kratak uspon od sedla do gore a tehnički nezahtjevan. Zijo i ja po meni ipak spadamo u iskusnije planinare koji smo si to u tom momentu mogli priuštiti, ipak nabijen nam je osjećaj krivnje kao da smo nekoga izdali, ne znam... Opisao sam sve onako kako je bilo a tko hoće nek nam sudi što smo se pod tim uvjetima ipak odlučili popeti na vrh.

 

Osvrt na uspon na Mont Blanc

     Prošlo je nekoliko dana od povratka iz Francuske i našeg pokušaja uspona na Mont Blanc. Emocije su svježe… Imali smo uspješan aklimatizacijski uspon na Breithorn gdje smo svi bili preko 4050 metara a Ana Grbeša, Barbara Mikšić, Sonja Sabo, Zoran Novković, Darko Tosenberger, Ivan Zirdum, Leo Tosenberger, Ivan Baličević, Nikola Radočaj i Dragan Jurić na samom vrhu. 

Imali smo dva dana za pokušaj uspona od Goutera do samog vrha. U prvom 02.08. smo bili svi osim Zorana i Marije koji su se nakon Tete Rousse spustili dolje u kamp a u drugom pokušaju 03.08. , svi isti od dana ranije osim mene.

 Meni su se smrzavali prsti na rukama i loše sam spavao pa si nisam mogao priuštiti još jedan pokušaj.  Taj drugi dan se stiglo nešto više od prvog dana, tj. do skloništa La Vallot na 4365 metara. U oba pokušaja situacija je bila gotovo ista. 

Gore je puhao snažan i hladan vjetar a oblak je sakrio planinu. Svi su se vraćali sa otprilike slične visine i nitko nije uspio u oba ta dana a ni danima prije. Pokušavam u glavi sabrati sve one osjećaje koje su dobri i dolazim do jednog zaključka, samo jedna emocija je tužna a slučajno je to baš ta da se nismo uspjeli popeti na vrh a to je ujedno i razlog našeg odlaska na cijeli ovaj put. Kako sad zatomiti tu najbitniju emociju neuspjeha? 

Kako zaboraviti na sam cilj koji smo si sami zadali a nismo ga ostvarili? Jedini način da to napravimo je da racionaliziramo. 

Sama odluka o „osvajanju“ bilo koje planine je zapravo samo odluka i ona je jednostrana, pretenciozna i pomalo klasično ljudski nadobudna.  Zvuči kao svojevrsno podčinjavanje planine sebi. Ta naša odluka o „osvajanju“ iste, planinu se uopće ne tiče. Malo mi je glupo pričati o planini kao nekakvom biću, koje odlučuje koga pustiti na se a koga ne. To je nekakvo glorificiranje planine, davanje planini nekakvih ljudskih ili još više božjih moći, sposobnosti ili ne znam kako bi ih nazvao. S druge strane reći da je planina samo hrpa kamenja i to mi je nekako glupo i prejednostavno za reći. 

 Meteorološke prilike? Da, stvarno prejednostavna racionalizacija. Vrijeme je bilo loše i nismo uspjeli. Zvuči kao super opravdanje… Da li možemo priznati da nas koji smo pokušali i jedan od tih razloga zapravo može utješiti? Ma koliko se mi trudili, ispada da smo dijelom nezadovoljni i kraj. Kao kad atletičaru fali ona jedna stotinka za zlato. Cijelu godinu, da ne kažem godinama, treniraš, pripremaš se, dođeš na neko natjecanje i kad to sve trebaš pokazati, nedostajala ti je jedna stotinka da osvojiš zlato i dok si pucnio prstima, sve je nestalo… sve je iza tebe, nema zlata…

 Teško je pobjeći od prve misli da je sve bilo uzalud ali jednostavno ništa drugo opet ne preostaje nego moraš racionalizirati i dovesti stanje u kojem možeš shvatiti i prihvatiti da si dao sve od sebe i da nije išlo i da si mogao uložiti kao taj trkač za te dvije stotinke da budeš prvi, još tu neku dodatnu energiju i uspeti se gore, stati na vrh, ali nisi, nešto drugo je u pitanju, neka viša sila. Znači treba se pitati šta smo dobili a ne što smo izgubili, jer promatrati ovaj pokušaj uspona kao neuspjeh bi bilo ravno promatrati na život poput nekog škrca, koji više žali za onom jednom izgubljenom kunom nego  li za dobivenih 99.

    Kao prvo, dobili smo to da je 12 članova PD Đakova sretno stiglo svojim kućama, što na žalost nije pošlo za nogama petero ljudi koji su u zadnjih dvadesetak dana također pokušali osvojiti vrh a osvojili su neplaćeno grobno mjesto. I kad smo već kod toga, toliko ljudi tamo godišnje pogine da je glupo uopće o tome pričati. Pogotovo imajući u vidu koliko su se naši bližnji brinuli zbog našeg uspona. S druge strane, ispadne da spominjući poginule, preuveličavamo naš uspon i to sa brojem tih nesretnika, što bi zaista bilo grozno.

-Dobili smo neprocjenjivo iskustvo za naše djevojke: Anu, Barbaru, Mariju i Sonju, zatim za našeg poletarca Nidžu, te naše vodiče Lea i Demona.  Yovo, Toza, Zijo i ja smo obnovili osjećaje pokušaja osvajanja nečeg velikoga.

- Dobili smo jedno gotovo neponovljivo druženje, bez ikakvih trzavica. Sve se planiralo u prethodnim dogovorima bez problema.

-Dobili smo novog prijatelja, Dragana Jurića, kojeg su neki naši članovi znali od prije i koji se tako dobro uklopio u našu ekipu, da smo stekli dojam kao da je tu s nama od prvog dana osnutka društva.

 Za čim onda žaliti? Za ničim… 

     Mont Blanc će nas kao i sve planine svijeta i dalje negdje tamo čekati i drugi ili ne znam koji put kad budemo ponovo išli tamo, bit će se slađe uspeti na vrh ako nam to ta božanska planina ili kako bi neko rekao tek hrpetina kamenja, to dozvoli.

    Posebno se u ime PD Đakova zahvaljujem Leu i Demonu koji su najviše doprinijeli u organizaciji ovog izleta i koji su uz Jurića i Yovu, vozilli naše kombije gotovo cijeli put. Ziji koji je puno pomogao svojim savjetima, snalaženju na terenu i iskustvom. Tozi bez kojega ovo ne bi bilo ni blizu tako zabavno i svim ostalim sudionicima koji su učinili ovu našu avanturu smislenijom i zabavnijom deset puta više nego da je išlo samo nas nekoliko.

    Zahvaljujem se sponzorima : Geroku, Hemcu, O.K.I.-u, Caffe baru „Jazz i Caffe baru „Black & White“ te Gradu Đakovu na čelu sa našim gradonačelnikom Marinom Mandarićem, koji su podržali naš pokušaj uspona na najviši vrh Alpi.

Pozdrav svim ljudima koji ne odustaju od svojih snova i bore se za njih!

Željko Sabljić Kiki

Ljetni uspon na Triglav

     Izgleda da sam previše puta u zadnjih godinu dana pisao o usponu na Triglav pa ni sam ne znam kako započeti još jedan izvještaj sa uspješnog pohoda na najviši vrh Slovenije. Još nekako kad smo Demon, Leo i ja planirali uspone kao zagrijavanje za uspon na Mont Blanc te poslije Elbrus 2018, između ostalih izleta poslije zimskog uspona, planiran je i ljetni uspon na Triglav. U prvom redu je zamišljen kao priprema za MB a u drugom kao ideja da se osim nas koji te pripreme odrađujemo reklo bi se difaultno, da se gore izvede još pokoji član PD Đakova, kojemu bi ovo bila kruna dosadašnjih izleta i nešto o čemu se sanja, barem za početak neke ozbiljnije visokogorsko planinarske karijere. Na koncu su među tim mladim planinarima bili Krisztina, Iva, Bruno, Loren i naš pomalo posrnuli stari vuk Yovo, koji je na ovom izletu dokazao da još ima uja u svići.  No, da se ja sunovratim na polazak pa ćemo ih sve nabrojati.…

   15.07. Subota, rano u jutro, 5 sati. Kupimo se po kojekuda i krećemo. U Yovinom autu su Bruno i Loren u Leovom: Demon, Leo, Ana i Ivana te u Krisztininom:  Kriszta glavom i bradom, te Marija glavom i brkovima koje brije al nemojte nikom reć, Iva isto s brkovima i napokon njegovo veličanstvo ja, samo s bradom bez glave. U Zagrebu je Yovo još pokupio našeg vjernog snimatelja Ziju, koji je uhvatio posljednji vlak da ide s nama na Mont Blanc (ispada da Yovo vozi vlak?) te Nikolu Radočaja Triglavca, kojemu je ovo treći uspon na Triglav u zadnjih 11 mjeseci. Doista impresivno za nekoga ko do prošle godine uopće nije ni planinario.

   Nekoliko tjedana je već teška ljetna sunjara, što je zaista čudno za ovo doba godine, no mi smo ipak imali sreće jer je taman najavljeno malo zahlađenje za ovaj vikend i tako je i bilo. Doduše najavljena je i neka kišica taman u vrijeme uspona i ona nas je malo skvasila, no suma sumarum, bilo je ugodno penjati se tih 1500 m iz doline Krme do Kredarice, jedino što smo povremeno oblačili jaknu a povremeno hodali u kratkoj majici i glede toga smo si bili prilično neodlučni ili možda pak nismo? Osim Zije natjecatelja i našeg kroničara kojemu je glavno da na vrh stigne prvi i popiše vremena našeg uspona kao da smo u najmanju ruku na triatlonu, većina nas nije baš brzo hodala do gore jer smo se pitali i čemu uopće žuriti kad imamo cijeli dan za uspon za gore a pivo košta 4 eura. Kiki, ti samo o pivu razmišljaš. Sad ne razmišljam jer je upravo ispridmene*.  * (spojeno, jedna riječ i brzo izgovoreno). U biti priznajem, osobno sam sugerirao da se što duže ne popnemo na vrh, da Zijo gore bude što duže sam. Možda sljedeći put ne bude toliko žurio pa će nas moći i zabilježiti svojom strogom i brzom kamerom.

   I tako, eto nas za nekih 5 sati do doma na Triglavu. Zijino vrijeme neću ni spominjati. Išao je preko Vodnikovog doma pa tek onda na Kredaricu. Iako nisu gospodnji, čudni su mu putovi. 

   Na druženja u domu se čak plesalo i svirala se i harmonika i majke mi, samo je falilo da naša braća po zaljevu još i zajodlaju. Nisam shvatio je li to bila proslava odluke kompromitiranog arbitražnog suda o zaljevu s piranama ili šta već al uglavnom, Slovenci su bili prilično veseli. Negdje oko 22h, većina nas odlazi spavati. 

   Noć je kao i na zimskom usponu ovog ožujka, protekla uz fijuk vjetra i na sreću tek jedno kratko Yovino hrkanje, koje je Demon, njegov partner u krevetu, vrlo brzo prekinuo udarivši ga s teniskim laktom pod rebra. Vreće ovaj put nismo nosili pa smo mogli ponijeti više pi.. Kiki! Dok je pola Dalmacije gorilo, mi smo se manje više smrzavali pod dekama na 2500 metara ali to možda za neke nije ni loše da malo oguglaju ako uopće prežive. Svi smo preživjeli i stiglo je novo sutra. 

 Nedjelja, 16.07.2017.

  Dom je pun a već od jutra pristižu i novi penjači odozdo. Odlučeno je da nećemo žuriti nego da ćemo pustiti tih nekoliko skupina da krenu jer već od Kredarice vidimo da se na feratama stvara usko grlo pa bolje da se ne gužvamo previše sa ostalima da još ne dobijemo i gnojnu anginu a i put za gore je uzak i preopasan da bi se na njemu susretalo i mimoilazilo previše penjača. Da malo pojasnim šta je ferata za one koji još to ne znaju, 

(via ferrata – talijanski) je takav planinarski put koji je na izloženim dijelovima puta poput ovog na slici iznad, opremljen/osiguran fiksiranim čeličnim kablovima, klinovima, hvatištima, stopinkama, ljestvama, lancima i mostovima. Korištenjem ovih navedenih dijelova ferrate omogućava se planinarima raznih penjačkih sposobnosti uspon po vrlo neuobičajenim zahtjevnim putovima na zanimljiv vizualno estetski i tjelesni način . Etogac, sad smo i to apsolvirali. Da malo pojasnimo šta je apsolviranje. 

Kiki, nismo tolko glupi. 

I'll be the judge!

   Krećemo oko pola 9… Moram priznati da mi nije baš bilo svejedno radi naše dvije djevojke, kojima je ovo stvarno dobar pothvat. Što se tiče ostalih triglavskih novajlija, tj. Brune i Lorena, oni  ipak imaju podosta penjačkog iskustva pa s njima nisam očekivao nekakve škakljive situacije. Na moju sreću, prevario sam se i djevojke su to odradile tako hladno, kao da im je ovo peti uspon na Triglav a ne prvi. 

A kolko na Triglavu košta jedan čep od vode da vas pitam? Nekima je ispao

    Prava je šteta što još poneko iz društva nije išao ali ova mlada ekipica je utrla stazu i pokazala da to ipak nije tako strašno i da se može, što ipak ne znači da je jednostavno voditi nekoga na ferate tko nema iskustva od prije, barem u malim segmentima ili da je probao ispenjati penjački smjer na umjetnoj stijeni ili da je se probao penjati recimo po Sokolinama na top rope. Na žalost, to nam je u Slavoniji gotovo jedini način da se novi planinar privikava na ozbiljnije planinarske ciljeve u Alpama.

I believe i can fly

     Bez gotovo imalo straha, od provalija, čvrsto se držeći za sajle, svi novi i staaari članovi pa čak i stari vuk Yovo, popeli su se do našeg konačnog cilja i Aljaževog stolpa, koji se nalazi gore na vrhu. 

PD Đakovo na vrhu Triglava 2864m

   Već poznat scenarij, svi se fotkaju za uspomenu sa lijepim pozadinama iza sebe za svoje fejsbuk profilne i izabrat će se najljepša slika. Slika na kojoj se ne vidi znoj na čelu, balavi nosovi i svi napori potrebni za uspon, pa pukom promatraču upada u oko da smo mi gore veseli i da nas je vjerojatno neko tele portiralo gore. Mda… Na slici će ostat zabilježen moment zadovoljstva a ostalo ćemo zaboraviti kao i sve ružne uspomene u životu, barem sad kad se osjećamo zadovoljni ili zadovoljeni iz bilo kojeg razloga. No, sad smo sretni pa šta drugo reć nego jupiiiiiii!

     Posljednje pripreme za Mont Blanc su odrađene. Još svega nekoliko dana i upustit ćemo se nekima u prvu ozbiljniju avanturu. Od ekipe koja je 2005 bila na Mont Blancu fale Šems i Zvonči. Tu smo sad u novom pokušaju Toza, Zijo, Yovo i ja pa utroba društva, Leo i Demon, zatim djevojke koje su sad prikupile, 3,4,5 godina iskustva i bez kojih se više ne može nigdje ni otić. Možda neko od njih za desetak godina bude išao ponovo gore i vodio neke nove zanesenjake, a možda neko od nas ode i treći put. Možda... Ej Kiki, ajd ne rise više. Niste ni sad još bili gore a već pričaš o trećem usponu?!? A dobro, malo sam se zanio, ma šta ustvari zanio? Ako nastavimo ovako kako smo krenuli, ne do bog više da prođe 12 godina do sljedećeg uspona na Mont Blanc. Ono što bi stvarno želio, je da na ovakvim vrhovima poput Triglava i ako bog da Mont Blancu, nikad ne bude manje ljepšeg spola od ove brojke na slici, jer kako bi James Brown rekao:  

This is a man's world, this is a man's world.

But it wouldn't be nothing, nothing without a woman or a girl

    Iva, Krisztina, Ana, Ivana i Marija

Pogledajte ove iskrene osmjehe i sve će vam bit jasno. Da, definitivno su se teleportirale na vrh.

Željko Sabljić Kiki

     

Četnik bacio bocu na našu novu tartan stazu

     Probudio sam se u pola 8. Još u krevetu osjetim kako je u zraku nekih 40 stupnjeva. Predivno jutro za trčanje. Di ću danas trčat pitam se? U polje neću. Trčim onda ravno na istok, sunce me ubi u startu. Di ću, šta ću, iđem na srednjoškolsko. Milina… Nema nikoga… svi koji su već trebali skinuti „koji kilogram viška“ nakupljen od jedenja čvaraka preko zime, već su izgubili volju čim je zatoplilo. Jebeš ga, još će ove godine ići na bazen i bajer ponešto deblji al iduće godine kad se stešu, uf!   

    Malo se zagrijem, skinem maju da pokažem svoja maljava i sad već pomalo sijeda prsa. Slušalice zaboravio, ništa od drum "n" bassa ovaj put, ritam će mi bit garant nešto sporiji zbog toga, al nema veze. 

    Ne istrčah ni prvi krug kad štaaa? Neki četnik, islamski fundamentalista, udbaš ili komunista je bacio bocu od Osječkog na našu novu tartan stazu?!? 

Kakav gnjusan i nadasve diverzivan čin! Palim radio, zanima me tko će preuzeti odgovornost...

   Blog te mazo, skoro sam stao sa svojom, tj. Ahilovom petom na staklo i uništio se netom prije triatlona. Ma nije meni zbog moje pete, zarasla bi ona, al da nam unište našu novu predizbornu đakovačkoosječkonadbiskupskoosjčekobaranjskužupanijsku tartan stazu a tek što su je napravili (sa našim novcem), e pa za to koljem ljudi moji. Šta koljem? Režem testerom jaja na živo! Ništa, uslikam to i počnem ponovo štopat sa Sports Trackerom, jer sad sam si uništio prosječnu brzinu a to tako ne smijem objaviti svojim falowersima. Nemeš od sramote.

   Ponovo krećem... krug, dva ajd reko danas ću otrčati samo 3,2 km jer je vrijeme koma. I otrčao ja to, sad ću reko jedan krug ishodat pa odo' na kahvu. Kad bogati draga, tek sad kad sam usporio, skužim da to po čemu sam ja trč'o uopće nije bio tartan? Koji sam ja Bosanac! Pa to je onaj asfalt koji su metili pred izbore na koji će tek doći tartan!?!  Što bi rekla mater, oko mene se sve okrenulo.  A trener atletike Zvonko me je još zimus uvjeravao da je novac osiguran i da je napokon došlo vrijeme da ćemo nakon 30 godina obećavanja dobiti pravu atletsku stazu. E moj Zvonko, ti si naivan k'o francuska sobarica i ja skupa.
   E ja… nema tog novca koji je "osiguran" a koji se ne mere spiskat na novi vozni park i poslovne ručkove. NE-MA!
   I šta sad, skontam da taj koji je bacio tu bocu, ipak nije četnik, pripadnik zloglasne Alkaide, udbaš ili komunjara, nego neko tko je zadnjih par mjeseci trčao po ovom asfaltu umjesto one stare al' ipak podnošljive podloge i sjebo si čovjek koljena, skočne zglobove i kičmu i ostale mu samo zdrave ruke da se može gurat u kolicima, eventualno drkat', otvorit' Osječko sa ona dva preostala zuba i bacit bocu pive na "tartan" stazu i jebat majku onima koji si po tisućiti put mogu zabit svoja predizborna obećanja u guzicu a ne reć mi da odemo mijenjat' vlast ako nam ne odgovara.

 Ma razbijajte ljudi boce po našoj stazi, ko ga jebe!  Našu dičnu tartan stazu nećete uništiti jer je nema. Pokupit ćemo mi staklo i poslat ga u županiju. Pu! Jebo vas ćaća da bi vas jebo!